43 SJEMENSKA PODRUČJA ZONE I JEDINICE U HRVATSKOM SREDOZEMLJU

4

4.3. SJEMENSKA PODRUČJA, ZONE I JEDINICE U HRVATSKOM

SREDOZEMLJU

(Gračan, Matić, Ivanković, Oršanić)

Sjemenska razdioba šuma provedena je u mnogim europskim i drugim zemljama do početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća. U Hrvatskoj je prvu razdiobu šuma na sjemenske jedinice proveo ŠAFAR, 1985 godine, a dopunio Zavod za kontrolu šumskog sjemena u Rijeci, 1963. Ta se podjela temeljila na tadašnjim znanstvenim spoznajama kao i na geološko-biološkim, klimatskim, pedološkim i vegetacijskim karakteristikama. Na osnovi prethodnih radova o ovoj problematici, a uvažavajući dosadašnje spoznaje do kojih je došla šumarska znanost i praksa predložena je podjela naših šuma na sjemenska područja, zone i jedinice – rajone (GRAČAN, KRSTINIĆ, MATIĆ, RAUŠ, SELETKOVIĆ, 1999). Sjemenska područja i zone prikazane su na vegetacijskoj karti šumskih zajednica Republike Hrvatske, koja je preuzeta iz monografije «Šume u Hrvatskoj» (gl. ur. Đ. Rauš, 1992).

43 SJEMENSKA PODRUČJA ZONE I JEDINICE U HRVATSKOM SREDOZEMLJU

Slika 1: Razgraničenja šuma u Hrvatskoj na sjemenska područja i zone (Gračan, i dr. 1999)

Kako porijeklo šumarskog sjemena i reprodukcijskog materijala ima odlučujući utjecaj na razvitak budućih sastojina i kultura, šume u Hrvatskoj su podijeljene na 5 područja (nizinske šume, brdsko-gorske šume srednje i sjeverne Hrvatske, brdsko-gorsko-planinske šume, submediteranske šume i eumediteranske šume), 13 sjemenskih zona i 56 sjemenskih jedinica (rajona).

Sjemenske jedinice izdvojene su na osnovi vlastitih istraživanja genotipske i genetičke varijabilnosti određene vrste, spoznaje o genetičkoj izdiferenciranosti istih ili srodnih vrsta u susjednim zamljama te na osnovi hipotetičkih pretpostavki temeljenih na znanstvenim spoznajama populacijske genetike. Na temelju izučavanja fenotipske varijabilnosti lokalnih populacija, varijabilnost može biti kontinuiranog ili diskontiranog karaktera. Kontiuirana varijabilnost je karakteristična za kompletne populacije i obično je izražena kroz klinalnu, tj. kontinuiranu duž cijelog gradienta jedne vrste. Diskontinuirana varijabilnost upućuje na postojanje mofroloških i fiziloških rasa u dane vrste, što se obično naziva geografska varijabilnost.

Zajedničkim radom specijalista Šumarskog instituta, Šumarskog fakulteta i odgovarajućih stručnjaka Hrvatskih šuma d.o.o. Zagreb na području šuma u Hrvatskoj izdvojene su sjemenske jedinice (rajoni) za ukupno 15 glavnih vrsta drveća (7 listača, 8 četinjača) i dane preporuke za uporabu sjemena i reprodukcijskog materijala alohtonih vrsta drveća (američki borovac, europski ariš, zelana duglazija i primorski bor).

IV Područje submediteranskih šuma (0-1000 m n.v)

Područje ovih šuma obuhvaća nešto hladniji pojas našeg primorja na primorskoj strani Dinarida. Litološku podlogu čine vapnenci, dolomiti i fliš različite starosti. Ovo degradirano krško područje karakteristično je po niskoj produktivnoj sposobnosti tala koja su u pravilu plitka i bogata skeletom, a prevladavaju crvenice , rendzine i luvisoli i sva su tla jako erodirana. Klima je umjreno topla, kišna, s vrućim i suhim ljetima.

Područje ovih šuma (0-1000 m n.v.) pripada mediteranskoj regiji obuhvaćajući Istru i sve strane okrenute našem Jadranskom moru. Unutar ovog područja razlikujemo dvije sjemenske zone i to:

IV. 1. Jugozapadna sjemenska zona-šume hrasta medunca (Istra, Tijarica, Split)

Jugozapadna sjemenska zona šuma dolazi na priobalnom pojasu sjevernog Hrvatskog primorja. Na otocima kvarnerskog zaljeva u vapnenačkom dijelu Istre, duž podvelebitskog kanala i Ravnim kotarima, u prvom redu na plitkoj kopnenoj podlzi zauzima velike površine. Obilježena je zajednicom medunca i bijelog graba u litoralnom pojasu te šumama medunca i crnog graba u montanskom pojasu.

IV. 2 Jugoistočna sjemenska zona – šume medunca (duba) i bijelog graba

(Tijarica – Split – Prevlaka)

Šume u ovoj zoni se javljaju već od rijeke Zrmanje na istok, naročito na dubljim smeđim tlima. Hrast meduncac postupno zamjenjuje dub (Q.virgiliana) koji u dubrovačkom području dominira. Razlika se, u odnosu na medunčeve šume, očituje u jačem učešću ilirsko-apeninskih vrsta.

V. Područje eumediteranskih šuma (0-400 m n.v.)

Nastavlja se na području submediteranskih šuma u kojem u cijelosti dolazi do izražaja osnovni tip mediteranske klime. Obilježena je toplim i sušnim ljetima i blagim zimama bez snijega. Proteže se duž cijele obale pa su očekivane razlike u djelovanju nekih meteoroloških čimbenika i pojava između sjevernih i južnih područja. Litološku podlogu predstavljaju vapnenci i dolomiti s nešto fliša na kojima se razvijaju skeletna i skeletivna tla. Područje pripada mediteranskoj regiji, a razvijeno je na uskom pojasu Jadrana i jadranskim otocima.

V.1. Sjemenska zona šuma hrasta crnike (sjeverna, srednja i južna)

To je tipično mediteransko područje koje ne zauzima veliku površinu, ali se proteže duž cijele obale. Visinska razlika je relativno mala, najviše do 400 m, na nekim dalmatinskim otocima. Razlika u klimi između sjevernih i južnih područja određuje florni sastav, a utjecaj čovjeka i djelovanje ekoloških čimbenika izgled sastojine.

U ovoj se sjemenskoj zoni šuma hrasta crnike s jednom sjemenskom jedinicom razvijaju šume crnike s mirtom, mješovite šume crnike i crnog jasena, šume alepskog bora s gluhaćušom, šume alepskog bora s rezikom i šume alepskog bora i crnike a i javlja čempres u dvoredima ili manjim skupinama.

V. 2 Sjemenska zona šuma dalmatinskog crnog bora (otoci, od 400 m)

Ova zona se nalazi unutar zimzelenog eumediteranskog područja na višim položajima (400 m). Najveće površine nalaze se na otoku Braču, ima ih na Korčuli, Hvaru i poluotoku Pelješcu. U toj zoni bor tvori mješovite šume s crnikom koje se mogu smatrati trajnim stadijem, nastalih degradacijom crnikinih šuma. Karakeristične su dvije zajednice: šuma dalmatinskog crnog bora s resikom i šuma dalmatinskog crnog bora s klečicom.

Sjemenske jedinice po vRstama drveća

Sjemenske jedinice u šumama hrvatskog Sredozemlja izdvojene su na osnovi prijedloga šumarske operative i vlastitih istraživanja genotipske i genetičke varijabilnosti dane vrste, spoznaje o genetičkoj izdiferenciranosti istih ili srodnih vrsta u susjednim zemljama te na osnovi hipotetičkih pretpostavki temeljenih na znanstvenim spoznajama populacijske genetike. Obavljena rajonizacija autohtonih vrsta šumskog drveća na temelju genetičke izdiferenciranosti, uz očuvanje prirodnih ekosustava, može dobro poslužiti kako za očuvanje postojećeg genofonda, tako i za očuvanje postojeće genetičke raznolikosti tih vrsta «in situ» za što se Republika Hrvatska obvezala potpisivanjem odgovarajućih europskih rezolucija (EUFORGEN).

Neke zemlje uporabu i transfer šumskog sjemena propisale su odgovarajućim zakonima dok su neke druge tu istu problematiku regulirane samo naputcima. Međutim, sve su zemlje propise ili naputke izradile na temelju rezultata vlastitih ili stranih istraživanja iz uzgajanja šuma, oplemenjivanja šumskog drveća, šumskog sjemenarstva, fitocenologije, ekologije, uređivanja šuma, zaštite šuma. Osnovni cilj je da se za umjetnu obnovu i popunjavanje upotrebljava što kvalitetnije šumsko sjeme.

Priznate sjemenske sastojine listača

Vrsta: Quercus pubescens Thuill – hrast medunac i Q. virgiliana Ten. – dub (Slika 2)

IV.1.1. Sjemenska jedinica medunčasnih šuma s bjelograbićem (0-300 m n.v.)

IV 1.2. Sjemenska jedinica s crnim grabom (300-800 m n.v.)

IV 2.1. Sjemenska jedinica medunčastih šuma s bjelogrlićem (0-300 m n.v.)

IV 2.2. Sjemenska jedinica međunčevih šuma s crnim grabom (300-800 m n.v.)

Genetska izdiferenciranost lokalnih populacija hrasta medunca

Hrast medunac (Q. pubescens) od prirode dolazi osim u južnoj Europi, mjestimično se javlja i u srednjoj Europi do Češke i Tiringa. Ima ga u Maloj Aziji, na Karpatima i Kavkazu. Dolazi na vapnencima i silikatima. Dobro podnosi suhe i plitke skeletne terene. U Hrvatskoj medunac tvori klimatogene šume u zajednici s bjelogradićem, crnim grabom i drugim listopadnim vrstama. U nas nema istraživabnja genetske izdiferenciranosti medunčevih populacija, ali prema izučavanjima mofrološke varijabilnosti lista i ploda postoji određeni broj nižih formi.

Q. virigiliana, u nas se često zamjenjuje s meduncem, jer nastava gotovo ista područja, ali hrast dub dolazi na dubljim tlima. Morfološki se izrazito razlikuje od hrasta medunca. Pridolazi na cijelom području Balkana, na sjever do Slovačke.

Sjeme i reprodukcijski materijal preporuča se koristiti unutar jedne sjemenske jedinice. Za umjetnu obnovu i popunjavanje međunčevih šuma s bjelograbićem ne može se koristiti sjeme i reprodukcijski materijal u sjevernoj jedinici medunčastih šuma s crniim grabom radi vertikalne razlike u n.v. Preporuča se sabirati odvojeno sjeme medunca od sjemena duba. Površina priznatih sjemenskih sastojina hrasta medunca iznosi 58,03 ha.

43 SJEMENSKA PODRUČJA ZONE I JEDINICE U HRVATSKOM SREDOZEMLJU

Slika 2: Sjemenske jedinice hrasta medunca

(Izvor: Hrvatske šume d.o.o Zagreb, Služba za uređivanje šuma 2007.)

Vrsta: Quercus ilex L – hrast crnika

V. 1.1. Sjeverna sjemenska jedinica

V. 1.2. Srednja sjemenska jedinica

V. 1.3. Južna sjemenska jedinica

Genetska izdiferenciranost hrasta crnike

Istraživanja genetske izdiferenciranosti lokalnih populacija hrata crnike kod nas nisu vršena. Hrast crnika na području Hrvatske ne tvori kompaktne sastojine (izuzev šume Dundo na Rabu), već je zastupljen u formi manjih grupa ili pojedinačnih stabala, longitudinalno na obali i otocima, unutar područja eumediteranskih šuma (V). Kako se radi o malim populacijama, koje su prostorno izolirane, pretpostavljamo da je kod ove vrste u većoj mjeri prisutan genetski drift, što dovodi do velike genetske homogenosti lokalnih populacija, koje bi trebale biti genetski divergentne.

Sjeme treba sabirati od fenotipski ljepših stabala crnike unutar pojedine sjemenske jedinice, te ga koristiti u prostoj i proširenoj reprodukciji. Na ovaj način ćemo u slijedećoj generativnoj generaciji postići visok stupanj heterogeniteta, što će osigurati genetski diverzitet budućih kultura crnike. Sadni materijal uzgojen na ovaj način moguće je koristiti unutar dvije susjedne jedinice. Radi postizanja većeg stupnja genetskog heterogeniteta ove vrste, sjeme se može sabirati od fenotipski ljepših stabala crnike u različitim sjemenskim jedinicama te smješati bez obzira na roditeljske populacije. Sadni materijal uzgojen na ovaj način moguće je koristiti unutar dvije susjedne jedinice.

Površina priznatih sjemenskih sastojina hrasta crnike iznosi 48,83 ha.

43 SJEMENSKA PODRUČJA ZONE I JEDINICE U HRVATSKOM SREDOZEMLJU

Slika 3: Sjemenske jedinice hrasta crnike

(Izvor: Hrvatske šume d.o.o Zagreb, Služba za uređivanje šuma 2007.)

Tablica 1: Priznate sjemenske sastojine listača (Izvor: Upisnik sjemenskih sastojina Šumarskog instituta, Jastrebarsko i Hrvatske šume d.o.o. Služba za uređivanje)

Šumarija	Vrsta drveća	Gospodarska jedinica	Površina
Poreč	Quercus pubescens Willd.	Dubrava 41b	43,03
Split	Quercus pubescens Willd.	Kozjak - Zagora 45b	5,00
Sinj	Quercus pubescens Willd.	Tovarnica	10,00
			58,03
Pula	Quercus ilex L.	Magran-Cuf 80b	15,47
Rab	Quercus ilex L.	Kalifront 35a	13,08
Brač	Quercus ilex L.	Gornji Humac 1a	20,28
			48,83
			106,86

Priznate sjemenske sastojine četinjača

Vrsta: Pinus nigra Arn – crni bor

III.1.1. Sjemenska jedinica austrijskog crnog bora (Klana, Senj, Vrhovine, Duga Resa)

IV.1.1. Sjemenska jedinica dalmatinskog crnog bora

IV 1.2. Sjemenska jedinica dalmatinskog crnog bora (otoci)

V.1.1. Sjemenska jedinica korzičkog crnog bora

Genetska izdiferenciranost populacija crnog bora u Hrvatskoj

Crni bor (P. nigra Arn.) ima izrazito diskutinuirano područje prirodnog rasprostranjenja. Od prirode pridolazi u južnoj Europi, sjeverozapadnoj Africi i Maloj Aziji. U Hrvatskoj se rasprostire od zapadne granice i ide duž Dinarida. Rasprostire se i na dalmatinskim otocima (Brač, Koručula, Hvar, poluotok Pelješac) kao posebna geografska rasa – P. nigra var. dalmatica. Taksonomska izučavanja crnog bora započeta su još 1768. godine, kada je ovaj bor opisan kao P. maritima. S obzirom na diskontinuiranost i veliku varijabilnost u morfološkim, anatomskim i fiziološkim karakteristikama, misli se da je ovaj bor ispravnije smatrati jednom vrstom, koja se dijeli u nekoliko podvrsta i varieteta.

Dobiveni rezultati istraživanje genetske izdiferenciranosti (pokusi provenijencija, testovi polusrodnika, izoencimi, genetski markeri) su pokazali da se korzički bor razlikuje od drugih podvrsta i varieteta. Osim toga, i uz razdiobe na sjemenske jedinice razvidno je kako crni bor od prirode dolazi i u tri sjemenska područja.

U Hrvatskoj, crni bor je važna vrsta šumskog drveća za pošumljavanja suhih i kamenitih terena u submediteranu i eumediteranu. Dolazi na vapnenoj i dolomitnoj podlozi, ali ga ima i na silikatima. Crni bor je zastupljen u kulturama u Hrvatskoj u iznosu od oko 23% na ukupnu površinu kultura.

Na području Uprave šuma Podružnica Gospić osnovana je klonska sjemenska plantaža u površini od 1,5 ha. Površina priznatih sjemenskih sastojina crnog bora iznosi oko 254 ha. Osnovana su i dva testa polusrodnika na području Šumarije Pazin i Šumarije Jastrebarsko.

Zbog izrazite genetske izdiferenciranosti, preporuča se koristiti prirodnu obnovu. Kod umjetne obnove teških terena i popunjavanja treba reprodukcijski materijal upotrebljavati iz iste sjemenske jedinice. Kod pošumljavanja s crnim borom u unutrašnjosti koristiti austrijski crni bor, na otocima i priobalju dalmatinski crni bor, dok u Istri (Labin) dobar se pokazao korzički crni bor.

43 SJEMENSKA PODRUČJA ZONE I JEDINICE U HRVATSKOM SREDOZEMLJU

Slika 4: Sjemenske jedinice crnog bora

(Izvor: Hrvatske šume d.o.o Zagreb, Služba za uređivanje šuma 2007.)

Vrsta: Pinus halepensis Mill – alepski bor (Slika 5)

P. brutia Ten. – brucijski bor

V. 1.1. Sjemenska jedinica alepskog bora od Šibenika na sjever, uključujući obalni

pojas i otoke

V.1.2. Sjemenska jedinica alepskog bora od Šibenika na jug, uključujući obalni pojas i

otoke

Genetska izdiferenciranost alepskog i brucijskog bora

Alepski bor je izrazito mediteranska vrsta, koja u Hrvatskoj prirodno raste na otocima južno od Šibenika, te uz obalu južno od Splita. Često se uzgaja u kulturama, parkovima i nasadima duž cijelog priobalja i otočnog dijela Hrvatske. Alepski bor je nezamjenjiva pionirska vrsta, kada se radi o pošumljavanju staništa, koja karakterizira skeletioidni tip tla. Dosadašnja istraživanja varijabilnosti alepskog bora su pokazala, da se radi o relativno homogenoj vrsti, kod koje nisu izdiferencirane lokalne rase, ali je utvrđen vrlo izražen unutar populacijska varijabilnost.

Osim alepskog bora, na području Istre, Brijuna, Kvarnerskih otoka i Zadra, te na pojedinim lokalitetima litoralnog dijela Jadrana, u kulturama i parkovima unesen je i brucijski bor, kao čista vrsta ili kao hibrid između brucijskog i alepskog bora F₁i F₂ generacije.

Za razliku od alepskog bora, brucijski bor je genetski vrlo izdiferenciran u smislu geografskih rasa. U Hrvatskoj su se udomaćile dvije rase brucijskog bora: P. brutia var. stankowiczii Sukaczev i P. brutia var. pithyusa Stev. Obje spomenute rase lako se spontano križaju s autohtonim brucijskim borom, od čega tvore vitalne hibride, koji su fertilni, pa tako u mnogim dijelovima obalnog dijela Hrvatske dolazi do tvorbe hibridnih rojeva ili pak introgresije alepskog bora u brucijski bor ili obratno.

43 SJEMENSKA PODRUČJA ZONE I JEDINICE U HRVATSKOM SREDOZEMLJU

Slika 5: Sjemenske jedinice alepskog bora

(Izvor: Hrvatske šume d.o.o Zagreb, Služba za uređivanje šuma 2007.)

S obzibom da su sastojine alepskog i brucijskog bora pionirskog karaktera nužno je koristiti fenomen prirodnog širenja sjemena na nove površine kao i pojavu mladog materijala nakon požara starijih i starih sastojina.

U sjemenskoj jedinici V. 1.1. na dubljim tlima koristiti reprodukcijski materijal burcijskog bora, uključujući i njegove hibride F₁ – generacije. Reprodukcijski materijal alepskog bora koristiti samo na južnim ekspozicijama na zemljištu skeletnog i skeletioidnog sastava. U sjemenskoj jedinici V.1.2 koristiti reprodukcijski materijal alepskog bora, od prethodno selekcioniranih stabala. Na dubokim tlima može se koristiti i burcijski bor.

Površina priznatih sjemenskih satojina alepskog bora iznosi 209,03 ha, a brucijskog bora 19,82 ha.

Vrsta: Cupressus sempervirilus L. – čempres obični (Slika 6)

V.1.1. Sjemenska jedinica Istre, literalnog i otočnog dijela Hrvatske

Genetska izdiferenciranost čempresa

Obični čempres je u Hrvatskoj egzotična vrsta, no na mnogim djelovima obale i otoka predstavlja udomaćenu vrstu, o čemu svjedoči njegova prirodna obnova. Čempres je sastavni dio pejsaža mediteranskog dijela naše zemlje i nezamjenjivi element arhitekture krajolika naših gradova i gradića na obali i otocima. Svojom pojavom daje krajoliku topli, mediteranski ugođaj. U mnogim mediteranskim zemljama čempres se koristi ne samo u pejsažnoj arhitekturi već i za osnivanje kultura.

Ova vrsta ima vrlo izraženu unutarpopulacijsku, genetsku izdiferenciranost. U literaturi su opisana dva varieteta s obzirom na kabitus (formu) odnosno način grananja i to: C. sempervirens var. horizontalis i C. sempervireus var. pyramidalis. Naša istraživanja su pokazala da između ove dvije forme postoji čitav niz kontinuiranih prijelaza s obzirom na grananje odnosno habitus. Forme, izrazito horizontalnih grana, koriste se za osnivanje kultura, koje postižu brzi sklop, te stvaraju jaku zasjenu tla. Zbog toga se ovakve kulture npr. u Francuskoj tretiraju kao biološka zaštita šuma od požara. Izrazito piramidalna forma čempresa na cijelom području Mediterana, koristi se kao sastavni dio arhitekture groblja.

Sjeme treba sabirati od svih predstavnika varijacijskog niza za habitus. U rasadniku vršiti selekciju na «horizontalni» i «piramidalni» tip, što onda određuje namjenu proizvedenog reprodukcijskog materijala. Treba naglasiti da će u potomstvu prevladavati fenotipovi široke krošnje, budući da se piramidalni tip nasljeđuje poligeno, recesivno.

U Hrvatskoj bi trebalo izabrati i priznati dvije izolirane sjemenske sastojine (kulture) čempresa: jednu koja bi sadržavala izrazito horizontalne forme, a drugu koja bi sadržavala izrazito piramidalne forme. Na ovaj način bila bi osigurana genetska i fenotipska divergencija uzgojenog genetivnog potomstva, koje bi bilo u funkciji sjemenske sastojine i naravno, prostorno izolirano.

Na području Šumarije Imotski, Uprava šuma Podružnica Split, postoje u gosp. jedinici Badnjevica, odjel 30b priznate grupe stabala od: Cupressus sempervirens var. horizontalis, C. sempervireus var. pyramidalis i C. arizonica. Na području Šumarije Dubrovnik, Uprava šuma Podružnica Split, je jedna sjemenska sastojina piramidalnog čempresa u površini od 7,22 (V.1.1.).

43 SJEMENSKA PODRUČJA ZONE I JEDINICE U HRVATSKOM SREDOZEMLJU

Slika 6: Sjemenske jedinice čempresa

(Izvor: Hrvatske šume d.o.o Zagreb, Služba za uređivanje šuma 2007.)

Vrsta: Pinus pinaster Ait. – primorski bor

Od prirode je rasprostranjen na Pirinejskom poluotoku, južnoj i jugozapadnoj Francuskoj uz Atlansku obalu, u sjeverozapadnom području Italije, sjevernoj Africi od Maroka do Tunisa i na otocima Sardinije i Korzike. Iako nije autohton na cijelom području Mediterana osnovane su značajne površine kultura ovom vrstom posebno u Francuskoj pokrajini Landes.

U Hrvatskoj se uzgaja u parkovima i šumskim kulturama na području primorskog dijela Hrvatske, posebno na dubljim tlima (pjeskovita, silikatna tla, te dubljim crvenicama na vapnenačkoj podlozi). Na području Uprave šuma Podružnica Senj, Šumarija Pag, gosp. jedinica Kočajnik 53a, postoji priznata sjemenska sastojina u površini od 24,20 ha i Upravi šuma Split, Šumarija Makarska, gosp. jedinica Podgora priznata sjemenska sastojina u površini od 11,50 ha i Šumarija Split, gosp. jedinica Runjevica 29a u površini od 1,67 ha i Šumarija Dubrovnik, gosp. jedinica Kuna 57a u površini od 21,80 ha, odnosno ukupno 59,17 ha.

Porijeklo kultura primorskog bora, koje se osnovane na području Hrvatske, nije poznato. Zbog toga bi trebalo priznati samo kulture kao sjemenske sastojine koje imaju veću površinu (radi eliminiranja inbreeding-a).

Vrsta: Pinus pinea L. bor pinj

U predloženoj podjeli naših šuma na sjemenska područja, zone i jedinice predloženo je da se za uporabu sjemena i reprodukcijskog materijala ne rajoniziraju ove šumarske vrste drveća (bilo autohtone bilo alohtone): breza, javori, crni i obični orah, kesten pitomi, crveni hrast, bagrem, lipe, brijest, trešnja, cerdovi, bor pinj, taksadij, divlja kruška, divlja jabuka, oskoruša, jarebika, brekinja, mukinja.

Međutim, na prijedlog operative priznate i uvedene u Upisnik su 3 sjemenske sastojine pinja u površini od 33,15 ha, i to: Šumarija Pag, Uprva šuma Podružnica Senj, g.j. Kočajnik 24,2 ha; Šumarija Biograd, Uprava šuma Split, g.j. Biograd 2,60 ha; Šumarija Dubrovnik, Uprava šuma Split, g.j. Štedrica 1d,f, 6,35 ha.

Slika 7: Površine sjemenskih sastojina četinjača

43 SJEMENSKA PODRUČJA ZONE I JEDINICE U HRVATSKOM SREDOZEMLJU

Tablica 2: Priznate sjemenske sastojine četinjača (Izvor: Upisnik sjemenskih sastojina Šumarskog instituta, Jastrebarsko i Hrvatske šume d.o.o. Služba za uređivanje)

43 SJEMENSKA PODRUČJA ZONE I JEDINICE U HRVATSKOM SREDOZEMLJU

Slika 8: Ukupna površina sjemenskih sastojina listača i četinjača

43 SJEMENSKA PODRUČJA ZONE I JEDINICE U HRVATSKOM SREDOZEMLJU

Tags: hrvatskom sredozemlju, sjemenska, sredozemlju, jedinice, hrvatskom, područja