31 OPĆINSKOM KAZNENOM SUDU U ZAGREBU NA BROJ SPISA

Općinskom kaznenom sudu uZagrebu

Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu

Na broj spisa: KO-2912/08

P R I G O V O R

Okrivljenika na drugostupanjsku presudu broj Kž-225/2010 Županijskog suda u Koprivnici

od dana 15. rujna 2010. godine

Nopomena: Budući da su sva bitna obilježja kaznenog djela koje pobijam iznesena u prvostupanjskoj presudi, koju drugostupanjska u potpunosti potvrđuje, u velikom dijelu kasnijeg teksta ovog Prigovora, pod izrazom Presuda podrazumijevat ću prvostupanjsku presudu sudca Darija Lokasa u postupku posl. br. KO-2912/08. Osim gdje drukčije ne navedem.

___________________________________________________________________________

Podnosim ovaj prigovor (žalbu) kojim pobijam rubriciranu drugostupanjsku presudu u cijelosti iz svih zakonom predviđenih razloga.

Naime, pobijanom drugostupanjskom presudom je u cijelosti potvrđena prvostupanjska presuda kojom sam proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela nedozvoljene uporabe autorskog djela ili izvedbe umjetnika izvođača iz članka 230 stavka 1 i 2 Kaznenog zakona i kaznenog djela povrede prava proizvoditelja zvučne ili slikovne snimke i prava u svezi s radiodifuzijskim emisijama iz članka 231 stavka 1 Kaznenog zakona, a kako je to činjenično opisano u izreci iste, te mi je Sud za počinjena kaznena djela izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 mjeseca uz primjenu uvjetne osude u trajanju od 2 godine.

Ovakva presuda nije na zakonu osnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Odmah na početku želim istaknuti da je Sud počinio bitnu povrjedu odredaba Zakona o kaznenom postupku obzirom je izreka presude nerazumljiva.

Također smatram kako je iz izreke presude vidljivo da ne postoji moja odgovornost za kaznena djela koja mi se stavljaju na teret te da Sud odlučne činjenice nije utvrdio, odnosno da je Sud odlučne činjenice pogrješno utvrdio, odnosno sumnjam u pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja jer držim kako Sud nije pravilno ocijenio rezultat izvedenih dokaza, zbog čega je onda pogrješno zaključio da postoji moja kaznena odgovornost.

Naime, izreka prvostupanjske presude, u potpunosti potvrđene drugostupanjskom presudom, je nerazumljiva jer se u istoj uopće ne navodi o kakvim se autorskim djelima radi, odnosno u činjeničnom se opisu samo navodi da se radi o videogramina na DVD-Ru, fonogramima i videogramima na CD-Ru i navode se ovlašteni nositelji autorskih prava i nazivi, ali iz navedenog nije vidljiv sadržaj tih DVD-Ra i CD-Ra pa samim time nije vidljivo sadrže li doista ti videogrami i audiogrami autorska djela koja štiti Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima.

A ipak, kako sam naveo u žalbi na prvostupanjsku presudu, u konkretnom slučaju, u odnosu na veliki broj videograma, radi se o autorskim djelima koja nisu zaštićena Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima iz razloga jer ta autorska djela po svojoj naravi nisu predmetom autorskog prava, odnosno isti su nezaštićene tvorevine, a kako to proizlazi iz čl. 8. st. 2 tč. 2 navedenog zakona, dakle, radi se o videogramima koji sadrže dnevne novosti i druge vijesti koje imaju karakter običnih medijskih informacija.

Želio bih da u ovom sudskom spisu ostane argumentirano i nepobitno zabilježeno o kojim se točno DVD diskovima radi, i to na takav način koji onemogućava pod donje navode stavljanje različitih od tih DVD diskova (onemogućava pogrješnu identifikaciju), jer ih u potpunosti kao računalni sadržaj zabilježen na nosaču, na DVD mediju, jednoznačno određuje, kao ISO datoteku, kojoj je pridružen. samo jedan izračun zbroja MD5 (engl. MD5 sum). Štoviše, budući da je kriptografski algoritam MD5 u nekoj mjeri kompromitiran (probijen, engl. "broken"), uz MD5 zbrojeve (izračune) za svaku sliku svakog pojedinog diska pokušat ću zabilježiti i javno objaviti i savršeniji kriptografski algoritam koji će teže ikada biti kompromitiran, a to je SHA-512. Potonji algoritam je iz SHA-2 obitelji sigurnih kriptografskih algoritama na primjenu kojih, upravo od ove kalendarske godine 2010. koja je na izmaku, sve institucije vlade Sjedinjenih Američkih Država prelaze, za identifikaciju, te sigurnostno razpolaganje svojih datoteka u svojim enormnim bazama podataka.

Ovakav način primjenjuje se u forenzici, i u interesu istine i pravde kojom se svaki sud hoće dičiti, molim Sud da mi omogući, da od strane istog Vještaka koji je vještačio sve moje DVD diskove, dobijem stručni nalaz da ti moji DVD diskovi imaju MD5/SHA-512 zbroj koji ću za njih dolje navesti, kao i u posebnim prilozima ovom Prigovoru koje ću izpisati (a datoteke istih u elektroničkom obliku ponuditi).

Razumijem da je presuda pred pravomoćnošću, i ne našavši pravdu na sudu, nego imajući mi dosuđenu protuzakonitu Presudu, ne namjeravam više članovima nuditi bezplatno DVD diskove iz svoje zbirke, što i dalje ostaje istina da sam jedino ikad i činio. Ono što međutim, od Suda tražim, jest da, u interesu daljnjeg suđenja zadržim mogućnost rekonstrukcije istih diskova koje sam putem svoje Udruge Croatia Fidelis širio, na taj način da točan njihov sadržaj mogu prezentirati višim sudskim instancama na uvid, a to je jedino moguće ako zadržim dobro provjeren i arhiviran bar po jedan primjerak svakog diska.

Ne čekajući na odluku suda, a radi potpune i nepobitne jasnoće o kojim se diskovima radi, koji nisu predmet zaštite autorstva nego sadrže zvukovno-slikovne zapise koji nisu zaštićene tvorevine prema Zakonu o autorskom pravu, uz svaki iz popisa DVD diskova kako sam ih već naveo u svojem prigovoru (žalbi) na prvostupanjsku presudu, ovdje dopisujem i MD5 zbroj, za svaki pojedini od tih diskova. Radi manjeg obima samog Prigovora, bez privitaka, ne dopisujem SHA-512 zbrojeve u samom Prigovoru, ali će uz (skoro) svaki naslov diskova koji su mi oduzeti (samo nekoliko naslova audiograma, za koje to nisam u stanju učiniti dovoljno jednostavno kao za videograme, ću izostaviti i za njih ne ću izračunavati ni MD5 ni SHA-512 zbrojeve), u posebnom privitku pisati (a ponudit ću i elektronički format radi lakšeg razpolaganja tim podatcima), uz naslov diska, i pripadajući MD5/SHA-512 zbroj.

Neka bude bjelodano navedeno, za čitatelje koji su profesionalni u drugim, a ne u tehničkim materijama, da je ISO slika koja u potpunosti tehnički određuje zvučno-slikovni zapis prenosiv na DVD medij, u potpunosti i jednoznačno, jedinstveno određena MD5/SHA-512 zbrojem (matematički se zapravo radi o ogromnoj vjerovatnosti koja graniči sa apsolutnom sigurnošću). Ako je jednoznačnost za MD5 probijena (engl. "broken"), ona probijena nije u toj mjeri da je moguće načiniti novi audiovizualni zapis po volji za zadani MD5 zbroj, nego samo "junk" datoteku (datoteku sa bezsmislenim sadržajem bez ikakve moguće zadane smislene informacije). Algoritam SHA-512 do danas nije ni u kojem smislu kompromitiran.

Međutim, ipak, za promatrača istog DVD zvučno-slikovnog zapisa u na pr. dvije različite inačice (različitog MD5/SHA-512 zbroja), razlika između tih inačica može biti nezamjetljiva, toliko može biti malena. U računalstvu i samo jedan bit promjene iste datoteke proizvodi sasvim različit MD5/SHA-512 zbroj. Ovo navodim, jer sam pri izradi DVD diskova za članove svoje Udruge Croatia Fidelis, radi štednje, čim je prva prihvatljiva inačica nekog zvučno-slikovnog zapisa bila pripravna za fiksiranje na DVD, istu nasnimio, a kasnije napravio poboljšanu inačicu i t.d., pa je inačica istovjetnih za običnog promatrača ali različitog MD5/SHA-512 zbroja počesto bilo. Ono što međutim ni ja, pa ni Svemirska agencija SAD-a NASA (bez vanredne uporabe ogromne računalne snage koja bi, složit će se i Sud, bila bezpredmetna za vas i mene male), ne bismo mogli učiniti, jest izraditi takav disk koji bi imao zadani MD5/SHA-512 zbroj, odnosno, u svoj djelotvornosti koju bi taj doista u realnosti nemogući čin postigao, laičkim riječima, krivotvoriti MD5/SHA-512 zbroj. Ako bi možda i bilo moguće za zadani MD5 u najvećim svjetskim računalnim centrima, na pr. vlade SAD-a ili NR Kine, krivotvoriti MD5, t. j. izraditi videozapis različit od mojeg, a koji bi imao istovjetan MD5 zbroj, to ipak nije moguće danas, a vjerovatno ne će biti moguće ni u doglednoj budućnosti, učiniti za SHA-512, čak ni u takvim centrima najveće svjetske računalne moći.

U smislu različitih inačica međutim, ukoliko bi se išlo vještačiti oduzete mi DVD diskove i ustanovilo da je kod nekih različit MD5/SHA-512 zbroj, tada bi se lako moglo ustanoviti da se ipak radi o sa stanovišta Zakona istovjetnom zvučno-slikovnom zapisu, jer sam ja na naslovnice istih DVD diskova, stučno pregledanih/vještačenih prema tim naslovnicama a ne prema MD5 zbroju, a koje naslovnice sam za sve diskove svoje izrade uvijek ja dizajnirao (svi osim DVD diska Večernjeg lista, koji sam u većem broju kupio u kioscima u svome kvartu u Zapruđu, jer se plaćalo samo novine 6 kn, a disk dobivalo uz novine), jer na naslovnice istih DVD diskova koje sam ja izrađivao sam ja uvijek veliku brigu vodio da odgovaraju sadržaju diskova, i da ne bude zabune.

Pa se može dogoditi da poneki oduzeti mi disk nema istovjetan MD5/SHA-512 zbroj kao u popisu koji će, ako Bog da biti provjeren i ovjeren od strane Vještaka, premda većina oduzetih mi diskova hoće ipak imati istovjetan MD5 zbroj. Glavna svrha vještačenja jest mogućnost rekonstrukcije oduzetih mi diskova za više sudske instance, što će meni biti moguće samo ako zadržim dobro provjeren i arhiviran bar po jedan primjerak svakog naslova diska.

Ili da mogu relativno lako doći u ponovni posjed bilo kojeg primjerka svakog naslova diska, po potrebi buduće moje obrane.

Ako je moj prijedlog na bilo koji način pogrješan, molim da mi se omogući naki drugi način na koji mogu ostvariti svoja prava na obranu pred višim sudskim instancama u budućnosti.

Moja su naime prava kao čovjeka i kao Hrvata u vlastitoj Domovini jako težko i grubo prekršena, sloboda javnosti i djelovanja moje Udruge Croatia Fidelis, čija je djelatnost odobrena od nadležnog Ureda Vlade Republike Hrvatske, posredno potpuno uništena, do Vrhovnog Suda RH, te do Ustavnog Suda još daleko ima, a do Europskog Suda za Ljudska Prava još dalje...

Uz moj gornji prijedlog ide i upit o tome kako da razlikujem diskove koji su mi pravomoćnim rješenjem pri Općinskom sudu u Gospiću vraćeni, i koje prema zakonu smijem posjedovati, od diskova za koje sam sada pravomoćno uvjetno osuđen, a neki od tih diskova su potpuno identični na svaki način, bilo prema MD5/SHA-512 zbroju, dakle tehnički, bilo po svojim "piratskim" karakteristikama (koji se termin u kriminalistici nažalost često pogrješno rabi samo kao negacija tvorničke proizvodnje, po tipu i kvalitetama diska koji su prepoznatljivi kriminalistima, jer privatna osoba do takovih nenasnimljenih diskova ne može doći kupnjom u trgovinama, da bi takove diskove sama nasnimila i izradila, naime takvi diskovi dostupni su za nabavu samo velikim ditributerima).

Složit će se sud, da u protivnom nemam načina braniti se, a ne vjerujem da mi obranu, pred višim sudskim instancama u Republici Hrvatskoj, pa i Europskoj Uniji, želi onemogućiti.

Privitak prvi u popisu, pod redno 1) uvršten u popis dodataka ovom Prigovoru, sadrži moju elektroničku poruku Vještaku Zoranu Tomašu od 27. prosinca 2010., koji budući je bez zadnjih i konačnih mojih provjera radi nedostatka vrjemena za upućivanje ovog Prigovora, može sadržavati pogrješke koje pridržavam pravo u budućnosti izpraviti.

Taj e-mail međutim sadrži jednoznačno i tehnički precizno moje očitovanje za koje mi je naslove videograma i jednog audiograma Sud sudio u predmetu KO-2912/08.

Evo u kojim se slučajevima u mom predmetu radi o videogramima koji sadrže dnevne novosti i druge vijesti koje imaju karakter običnih medijskih informacija.

eb5333475b440ec064be002767ea874f Gordan Lederer – Posljednje Hrvatskog ratnog snimatelja (2 kom.) (napom. Gordan, ne Goran kao u presudi)
e7916280027e2e633e7639cc9b4cdb5c Vukovar 1991 – Izvješća HTV-a (4 kom.)
732d12d39b7ed24e0ba8e419b231e2c2 Papa Ivan Pavao II u Hrvatskoj 1994. (2 kom.)
99540e2c739ea9205146aacc301bfad3 Novska kolovoz 1991. i siječanj 1992. (3 kom.)
20662dcd9d97c63466c0fa94b9b8ab4d Kninska snimka 06.08.1995. (5 kom.)
ea94cef0da806112ba2e3d534eeb0744 Markov trg 2A (4 kom.)
ec18ae8018aa2961f517cce4ebc2bf5a Hrvatska Kostajnica I (3 kom.)
87ba13dbf1c5ea6096b985f35b1d721b Hrvatska Kostajnica II (4 kom.)
67b71b9f0d30ada0a20e5914ca55c8d3 Bleiburg 2006. (1 kom.)
d594a37ef1a1c14359a7cdf0f4c7d610 Bleiburg 2007. disk 1 (2 kom.)
f63cbceb6e9b9e48dbe43ae8e3b84c8d Bleiburg 2007. disk 2 (2 kom.)
c5fa159b560ccebca031f099f648c40f Mimohod OS RH (5 kom.)
e368bfae51cd0929077d6466c66f324b Hrvatski slikopis 1941-1945 (2 kom.)

Vjerovatno je gornji stavak isti kao sliedeći stavak neposredno ispod. Treba provjeriti, ali vjerovatno se radi o “Hrvatski slikopis 1941-1945 1”, to mi se čini da se sjećam, naime dugo se nitko nije htio učlaniti da taj disk dobije bezplatno, pa mi se urezalo u pamćenje. Naslovnica, kao i sadržaj, tih dvaju diskova u potpunosti bi se trebala podudarati sa naslovnicom “Hrvatski slikopis 1941-1945 1” osim u slovima i brojki “disk 1” koje zaboravljih staviti u naslovnicu. Ovo pišem nakon dvije i pol godine što su mi diskovi oduzeti, a nisam ih odtad imao načina vidjeti, jer ne posjedujem nadnaravne sposobnosti. Nek posluži potvrdi o mojem poznavanju materijala koje sam izrađivao. Sve tvrdnje moje točne su, a prosudbe Suda prečesto pogrješne!

e368bfae51cd0929077d6466c66f324b Hrvatski slikopis 1941-1945 1 (2 kom.)
30e9437a56e602a2ddf58d2a737b6e34 Hrvatski slikopis 1941-1945 2 (6 kom.)
c4236a439c66fcaae59e527beb99aa1e Hrvatski slikopis 1941-1945 3 (4 kom.)
1a97e0fbf4508b864d8694f151ead785 Hrvatski slikopis 1941-1945 4 (5 kom.)
da59e0675c6e7dfc9bbc28566d252fa2 Hrvatski slikopis 1941-1945 5 (4 kom.)
e34e930ad438b248946edbdcbea2a291 Hrvatski slikopis 1941-1945 6 (4 kom.)
ef7b40965ca13e75919e26519328385f Hrvatski slikopis 1941-1945 7 (4 kom.)
701c636e145366cdf45b349826dcf1be Hrvatski slikopis 1941-1945 8 (4 kom.)
9f6811c2bb62c87fa7153502496d9135 Izvan razumne sumnje (4 kom.)
7302ba384be2a1fdc63b6d455cd77b90 Priče srbijanskih TV kuća disk 1 (5 kom.)
f0f7cca3f3ce637e67641e66a49d1c37 Ante Gotovina i Zlatko Sudac (4 kom.)
f2297be411f7569f94102bccff0b240a “Na Dubrovnik” disk 1 (3 kom.)
37450f86241ca17498a6d79ae1fe6430 “Na Dubrovnik” disk 2 (4 kom.)

Nabrojeni videogrami sadrže dnevne vijesti, a koje su dnevne vijesti u vrijeme njihovog emitiranja bile snimljene bilo od mene ili od nekog od članova Udruge Croatia Fidelis ili od neke druge osobe. Shodno vremenu njihova emitiranje neke datiraju iz 1991. g., neke iz 1995.g., dok su druge opet novijeg nadnevka i datiraju iz 2005. g., 2006. g. itd. Također neke su snimljene sa srbijanskih televizija, neke sa HTV-a, RTL-a, TV CG, FTV-a, pa i nekih drugih televizija.

Neki od gore navedenih videograma sadrže mini-reportaže koje su dnevne do dvodnevne izrade (pod brojem 5, 23, 25 i 26, ali također se radi o medijskim informacijama pa shodno tome smatram kako iste spadaju pod nezaštićene tvorevine.

Osim toga, videogrami pod brojem 13-21 također smatram da su nezaštićene tvorevine premda su tjedne vijesti, a ne dnevne. Naime, Hrvatski slikopis Nezavisne Države Hrvatske izrađivao se tjedno, jer nije postojala tehnika niti tehnologija za dnevnu izradu, ali isti je imao identičnu svrhu kao i dnevne vijesti današnjeg HTV-a Nove TV, ili neke druge televizijske kuće.

Također, gore navedeni videogrami pod brojem 3, 9, 10, 11, 12, te 13 do 22 i 24, uz to što jesu i dnevne vijesti, sadrže i javne političke, vjerske i druge govore održane u tijelima državne ili lokalne vlasti, vjerskim ustanovama ili prilikom državnih ili vjerskih svečanosti te izvatke iz javnih predavanja, pa shodno tome smatram kako je njihovo reproduciranje, distribuiranje te priopćavanje javnosti dopušteno sukladno članku 89. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima.

Posebice želim istaknuti kako sam za neke videograme iz izreke presude imao dopuštenje nositelja autorskih prava Pavla Vranjicana i to za: Komšije I (3 kom.), Komšije II (5 kom.), Amarkord I (5 kom.), Amarkord II (5 kom.), a za: Voćarica, Novljansko ratište dopuštenje nositelja autorskih prava HVIDR-a Grad Zagreb.

S obzirom na sve navedeno smatram da je Sud trebao, a kao što sam ja i predlagao tijekom postupka, dopustiti da se pregleda videogram po videogram i da se svaki analizira, a kako bi se utvrdio stvarni sadržaj tih videograma, a na koji način bi se nesporno utvrdilo kako velik dio tih videograma ne podliježe zaštiti autorskog prava, odnosno da su sačinjeni od dnevnih novosti, te državnih ili vjerskih svečanosti, a slijedom čega su od zaštite autorstva izuzeti.

Također smatram da je, a da bi se dokazalo da nisam počinio kaznena djela koja mi se stavljaju na teret, odnosno da ne postoji moja kaznena odgovornost, osim vještačenja da se utvrdi tko su nositelji autorskih prava spornih fonograma, bilo neophodno naložiti od strane Suda da se provede i vještačenje sadržaja tih fonograma, a kako bi se utvrdilo da se radi o nezaštićenim tvorevinama.

Naime, kako isto od strane Suda nije učinjeno, smatram da je činjenično stanje ostalo nepotpuno, a time i pogrješno utvrđeno i da sam proglašen krivim za nešto što uopće nisam učinio, obzirom da nisam postupio protivno odredbama članka 18, članka 125 i članka 139 Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima (sve kad bi se i moglo protiv njih postupiti, jer oni samo definiraju prava subjekata autorskih i srodnih prava, a nemaju odredaba ni zabrana protiv kojih bi se moglo postupiti), jer se među videogramima navedenima u izreci presude u velikom broju nalaze autorska djela koja sadrže dnevne novosti i druge vijesti koje imaju karakter običnih medijskih informacija, ili državne i vjerske svečanosti, i samim time nisu zaštićena Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima, a sve sukladno članku 8 stavku 2 točci 2 istog, te članku 89. istog .

Na sramotu je Hrvatskog pravosuđa da na sve gornje navode, u ovom prigovoru (žalbi) na drugostupanjsku presudu dodatno precizirane, a koji su dostatno jasno izneseni već u prigovoru na prvostupanjsku presudu, drugostupanjski sud ne odgovara nikakvom argumentacijom koja bi ma i izdaleka bila razumna i logična, istinita i pravedna.

___________________________________________________________________________

Doista, doista ne znam na čemu se temelji tvrdnja koju podpisuje sudac Krešimir Kraljic, da:

"već i iz samih naslova pojedinih DVD-a i CD-a i dr. proizlazi da se radi o autorskim djelima".

Zadržat ću se samo na dvadeset i pet DVD-a za koje tvrdim u žalbi na prvostupanjsku presudu da su nezaštićene tvorevine, iz u istoj žalbi navedenih, a u ovoj ponovljenih, razloga.

"Hrvatski slikopis" je jednostavno ime kuće, a uzgred, Hrvati iz inozemstva, Steve Bubalo i drugi, navedeni kao priređivači i sponzori izvornih dvaju DVD diskova bijednog VCD formata prikaza, što upućuje na izradu po svoj prilici s konca 1980-tih ili ranih 1990. ne bih rekao da su to činili u dogovoru s Hrvatskim državnim arhivom, kao ni da su snimke iz Hrvatskog državnog arhiva dobivene... "Hrvatski slikopis" je jednostavno ime kuće u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koja je objelodanjivala filmove tjedno u kino dvoranama, samo je filmove zvala slikopis, a dvorane, vjerujem, slikokaz. Znam da je paušalna i dokazivo netočna tvrdnja ODO-a da je nad tim autorstvom nadležan Hrvatski državni arhiv.... Netočna, jer su matarijali očitog izvora: od Hrvatske emigracije, koja ih je čuvala tijekom dugih godina mučne druge Jugoslavije. Upućujem sud međutim ovdje na činjenicu da sam ja taj koji sam taj naslov dao svim tim diskovima, prilikom prerade bijednog VCD formata u DVD format i izrade osam (8) diskova od izvorna dva (2). Preciziram: dijelovi Hrvatski slikopis 1. dio, 2.dio, pa do 8. dijela, su naslovi (ako naslovi moraju biti) ili dijelovi moje kompilacije, nepostojeći do tada.

Mimohod Oružanih Snaga Republike Hrvatske je događaj više nego naslov. Inzistira li sud koji o ovom odlučuje da je Sudac u pravu, pa da se to mora tretirati kao naslov, onda mogu samo tvrditi da sam taj naslov vjerovatno ja dao, premda bi se to jedino moglo utvrditi pregledavanjem, za što radi bolesti koja mene ne pušta , ja nemam snage, jer ne znam ni hoću li na vrieme poslati ovaj Prigovor.

"Novska kolovoz 1991. i siječanj 1992." jest samo navod vremena i mjesta zbivanja. Mislim da se radi o snimkama koje je neki gledatelj HTV-a snimao sa svog TV prijamnika. To širiti bezplatno među članstvom Udruge da je kršenje autorskih prava?

"Vukovar 1991 – Izvješća HTV-a" vrijedi jednako kao i za DVD o Novskoj iznad. Uz dodatak da je snimka toliko bijedne vidljivosti, da je njezina hipotetska komercijalna vrijednost ništavna.

"Kninska snimka 06.08.1995." nije nikakav autorski naslov, nego i opet opis vrjemena i mjesta. Kninska snimka kao sintagma ostaje do danas ime znanog fenomena točno određene snimke s velikim Antom Gotovinom i zapovjednicima Oluje. Ne bih nikako vjerovao da je zaštićena autorstvom. Izrađena je od javne televizije, HTV-a, koju financira svo stanovništvo Hrvatske koji su na HTV predplaćeni, a izrađena je za javnost kojoj služi.

"Papa Ivan Pavao II u Hrvatskoj 1994." je sintagma za koju sam se odlučio da najbolje sadržava što disk sadrži, a ne nečiji tuđi autorski naslov.

Hrvatska Kostajnica 1 i 2, te Bleiburg 2006, i Bleiburg 2007 1 i 2, su "naslovi" ako naslovi moraju biti, koje sam ja tim DVD diskovima dao.

Jednako tako "Na Dubrovnik 1" i "Na Dubrovnik 2" su naslovi ili "naslovi" koje sam ja tim diskovima dao.

"Ante Gotovina i Zlatko Sudac" uopće nije nigdje na tom DVD-u, na nijednoj inačici izrijekom, u istom fontu, kao jedna sintagma, ni na naslovnici, ni u disku, navedeno. I to pokazuje sramotnu činjenicu da je Sudac koji mi je uzkratio mogućnost da opravdam svoju nedužnost jedino uopće letimično i pregledao sudski spis, te da s činjenicama za koje mi se sudi niti ne želi biti upoznat, pa i ne može tvrditi niti istinito niti pravedno. Ali mi je eto presudio, i korak sam bliže ili gladi i neimaštini, ili zatvoru.

"Priče srbijanskih TV kuća disk 1" je sintagma koju sam ja osmislio i stavio na taj disk.

"Gordan Lederer – Posljednje Hrvatskog ratnog snimatelja" je također sintagma koju sam ja osmislio i stavio na taj disk.

"Markov trg 2A" je skupno ime dnevnih vijesti HTV-a, i dnevnih snimaka i reportažica raznih autora, nenavedenih, ali koji poput Steve-a Bubala i Hrvata koji su širili zapise koje su u emigraciji sačuvali sa slikopisima iz NDH, nisu imali za cilj profit, pa se nisu zaštitili zabranama i prijetnjama na početku diska, nego su imali za cilj širenje tih snimki, radi istine o izdajstvu koje vlada u Hrvatskim strukturama vlasti, pa se zaštitili nisu. Stoga sam ja otvoreno naveo da sam snimku skinuo kako na naslovnici i piše, sa lokacije tadašnje Domagoja Margetića, koja bješe www.domagojmargetic.com, baš kao što je i on rado uporabio snimku njegovog gostovanja u emisiji "Nedjeljom u 2" koju sam mu ja poslao i mislim da je možda još drži na nekoj svojoj lokaciji na Mreži. Baš kao što je u demokratskom svijetu uvriježeno da javni djelatnici i aktivisti imaju i neka prava javnog iznošenja i prikaza stanovišta i zbivanja, i to: i pravo prikaza i multimedijalnog, a ne samo tiskovnog, bez obzira na političku pripadnost, dragi Sudci.

"Izvan razumne sumnje" je reportaža sastavljena od dnevnih vijesti i komentara RTV Federacije Bosne i Hercegovine (Federacijske TV ili FTV). Pa ako me baš hoćete u zatvor radi bezplatnog širenja istina koje je prikazala Federacijska Televizija Bosne i Hercegovine mojim članovima (ah ne, ne, budućeg širenja, ništa ja više ne ću širiti dok ne srušim, s Božjom pomoću ovu nepravednu Presudu, zapečatili ste me na dvije godine, svaka čast!), hajdemo onda pa upitajmo FTV žele li me teretiti ili ne? A ne blanketno, zabrani onako paušalno po volji, kao Općinski Državni Odvjetnik koji me teretio ni u ime koga, a navodno u ime Hrvatske Države.

Digresija: Uvjet naime koji je dostatan za korištenje materijal koji se mogu preuzeti sa stranica www.rtvfbih.ba jest ili pismena dozvola (naravno) ili (ako je koristnik nema, jer je nije tražio) jedostavno navođenje izvora, a to je www.rtvfbih.ba . Samim snimanjem TV programa na vlastitom prijamniku putem VHS-a ili TV-kartice i slično, logo koji jasno označuje (navodi) izvor (u slučaju snimanja programa FTV koji neki član moje Udruge, Bošnjak ili Hrvat u Bosni, možda snimio, ili dobio od nekog prijatelja svoga koji je snimio, u svakom takvom slučaju taj logo jasno pokazuje čitka slova FTV onako kako ih RTV F BiH emitira, pa je time taj uvijet zadovoljen, ne čini li vam se?

Provjerite na www.rtvfbih.ba je li ili nije li dostatno takvo navođenje izvora, ili FTV traži u svakojem slučaju da prezimatelj njihovih emisija ima od njih i pismenu dozvolu?

I tako, ovo moje gornje obrazloženje ticalo se pobijanja jedino tvrdnje sudca Krešimira Kraljica kako:

"već i iz samih naslova pojedinih DVD-a i CD-a i dr. proizlazi da se radi o autorskim djelima".

To je od strane istog Sudca zastrašujuća nebriga za utvrđivanje pravog činjeničnog stanja.

Ne vjerujem da bi itko razuman tko imalo pronikne u postupak KO-2918/2008 mogao pokloniti vjeru u istinitost tvrdnje da "već i iz samih naslova pojedinih DVD-a i CD-a i dr. proizlazi da se radi o autorskim djelima".

Ali, eto, kad ja ne bih zakonitu djelatnost moje Udruge, odobrenu zakonitu djelatnost moje Udruge, nakon drugostupanjske Presude koja sadrži množtvo takvih i sličnih poluistinitih do potpuno neistinitih pa i do nesuvislih prosudbi poput gore iznesene i podrobno pobijene tvrdnje, potpuno obustavio, radi takvih bih eto sudaca zacijelo prvom zgodom rutinske, štoviše, ciljane, redarstvene provjere ne nekom sajmu na koji bih postavio štand, ja bio radi iste te moje od institucija Hrvatske Vlade odobrene djelatnosti bezplatnog širenja Hrvatskih videograma i audiograma članstvu moje Udruge Croatia Fidelis, u tren oka uhićen i po kratkom postupku sproveden u neki od kazamata suvremene Republike Hrvatske mesićevski ustrojenog i od Josipovića uvelike unaprijeđenog detuđmanizma koji svekolike strukture vlasti prožima i kojem je istinsko starčevićansko Domoljublje i Hrvatska nezavistnost u Hrvatskim dušama smetnja i najomrznutija pojava. Pa ne daje vlastitomu narodu misliti, ako drugačije od njih misli.

___________________________________________________________________________

Također smatram kako je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno i iz razloga jer Sud nije proveo dokaz ispitivanjem svjedoka Damira Pavličića, čiju sam adresu podneskom dostavio u spis, u skladu sa zahtjevom suda na razpravi dana 7. srpnja 2009. On je postao članom Udruge 27. travnja 2008. kad se i dogodio navedeni događaj. Navedeno smatram bitnim obzirom da me se tereti da sam prodavao predmetne videograme i fonograme, a navedeni svjedok ima saznanja o tome da sam ja, kako sam to i naveo u svojoj obrani nudio građanima učlanjenje u Udrugu Croatia Fidelis i na ime učlanjenja im poklanjao DVD-e, a naplaćivao im jedino članarinu te da ne odgovara istini da bih ja iste prodavao, a kako su to u svojim iskazima naveli svjedoci Božo Drmić i Filip Mikelić.

Jednako se tako može lako naći da mi u vezi sa pozivanjem mojih svjedoka, sud nije uopće odgovorio. Pa ni sud drugog stupnja nije našao za shodno osvrnuti se na tu činjenicu. Stoga ću je postaviti još jednom Sudu koji će o ovom Prigovoru odlučivati, a radi vlastitog nedostatnog poznavanja zakona, ne znam koji je sud nadležan, Županijski u Zagrebu, ili Vrhovni sud RH.

Ali ovu bitnu povrjedu sudskog postupka od strane Sudca Darija Lokasa ću jasno izložiti ponovno (već sam je obrazložio u Žalbi, prigovoru, na prvostupanjsku presudu) i još podrobnije.

Prema spisu str. 57 i 73, sud je zatražio osobne podatke za svjedoke obrane i dobio iste za jednog svjedoka. Kasnije istog svjedoka nije pozvao.

Na str. 57 spisa, pri dnu, doslovce stoji (rimsko "II" je druga stavka rješenja Suda, tako je to Sud nazvao):

"II. Usvaja se dokazni prijedlog okrivljenika te će biti ispitani svjedoci ili članovi udruge koji su se predmetnog dana zatekli na inkriminiranom mjestu, a za koje osobe se okrivljenik obvezuje dostaviti osobne podatke u roku od 30 dana kako bi istima bilo moguće uputiti poziv."

Na str. 73 spisa koji je moj dopis koji je sud primio, stoji mojim tipkanjem u računalni program iztipkano, te izpisano na pisaču, vrlo čitko, točno ime i prezime, te točna adresa i kućni broj svjedoka i člana Udruge Damira Pavličića, kojem sam, tražeći ga ali ne zatekavši ga na adresi, tom prilikom u poštanski sandučić u neko vrijeme u srpnju, vjerujem, dostavio natuknicu, mali zapis na papiru, da mi se javi radi svjedočenja, te me je isti doista i posjetio na štandu Udruge Croatia Fidelis na sajmu na Hreliću u Zagrebu, sliedeće nedjelje nakon toga. Razlog iz kojeg ovo pišem jest da uztvrdim: svjedok je bio dostupan, zdrav, i mogao je svjedočiti.

Sud je nepozivanjem mog svjedoka počinio bitnu povrjedu Zakon o kaznenom postupku u Člancima 232. i 237.

Sud nije nijednom do dana današnjega obrazložio zašto krši vlastito utvrđeno i zapisano rješenje o pozivanju svjedoka obrane, jer ja sam Sud više puta usmeno, kao i pismeno, na pozivanje tog svjedoka prema usvojenom dokaznom prijedlogu, podsjećao, kao i za obrazloženje nepozivanja svjedoka, a protivno tom usvojenom prijedlogu, pitao.

Za gornje molim pogledati str. 100 spisa, pri sredini, bliže dnu stranice, gdje ponovno molim Sud da pozove za svjedoka Damira Pavličića.

Nije li time pristrano postupio pa je činjenično stanje pristrano utvrđeno samo na temelju svjedoka optužbe?

U drugostupanjskoj međutim presudi, Sudac Krešimir Kraljic navodi da je prvostupanjska "presuda ispitana u smislu čl. 379. ZKP-a", te da "nije nađeno da bi prvostupanjski sud počinio kakovu povredu postupka ili povredu Zakona na štetu okrivljenika".

Pogledajmo ponešto od onog što Sudac Kraljic navodi da je izpitano.

Čl. 379. (1) 2) ZKP-a nalaže da se uvijek mora ispitati

1) postoji li povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. [...]

te,

2) je li na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon [...]

A čl. 367. glasi kako:

(1) Bitna povreda odredaba kaznenog postupka postoji:

[...]

5) ako je sud povrijedio propise kaznenog postupka o pitanju postoji li optužba ovlaštenog tužitelja ili prijedlog oštećenika, odnosno odobrenje nadležnog tijela

Niti postoji optužba oštećenog tužitelja (osim ako ODO nije oštećena stranka, ali, naravno, nije), niti prijedlog oštećenika, a ne vidim da postoji ni odobrenje nekog nadležnog tijela, za svekoliku ukupnu paušalnu i totalnu sankciju koja je protiv mene pravomoćnom odlukom odsuđena, a ona je:

sav moj rad, kao Udruge koja širi putem video zapisa isinu o Domovinskom ratu i Hrvatskoj povijesti, te Katoličkoj vjeri, potpuno i sasvim obustaviti i zabraniti, te da se svi zaplijenjeni videogrami i audiogrami, i to i oni zaplijenjeni videogrami i audiogrami za koje je utvrđeno da za njih postoje nositelji autorskih prava ponovnim vještačenjem (jer prvo vještačenje Družtva za audiovizualna djela nije baš našlo ikakvog kršenja autorskih prava), koje je de facto iznuđeno Nalogom Suda, u skladu sa takvim strogim Nalogom, protivno kojem ako bi se postupilo ili samo odgađalo, onaj kome je isti naložen bi valjda snosio posljedice, kao i oni zaplijenjeni videogrami i audiogrami za koje nositelji autorskog prava nisu dostupni (a to je preko jedne trećine, 1/3, ukupno zaplijenjenih videograma i audiograma), da se dakle svi zaplijenjeni videogrami i audiogrami hametice unište, kao Kartaga, kao svi Hrvatski domoljubi 1945., kao Dresden 1945., kao Židovi u Trećem Reichu do 1945. ili u Srbiji u istom razdoblju, kao Hiroshima 1945., kao ikakva samostalna vlast Palestinaca u okupiranij Zapadnoj Obali Palestine!

Za gornje molim vidjeti spis list 80, pa zatim list 94., list 97, te list 103-108, i na koncu samu Presudu list 167, pod "Sigurnosna mjera oduzimanja predmeta", gdje stoji... "koji mediji će se po pravomoćnosti presude uništiti".

Na gornje što netom zapisah bih se još kasnije u ovom prigovoru vratio, da obrazložim kako ne postoji ni na zakonu utemeljeno ništa od troje: optužba ovlaštenog tužitelja, prijedlog oštečenika, kakvo drugo potrebno odobrenje.

Članak 367 nadalje glasi kako:

(3) Bitna povreda odredaba kaznenog postupka postoji i ako sud pri pripremanju glavne rasprave ili u tijeku glavne rasprave ili pri donošenju presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovoga Zakona ili na glavnoj raspravi povrijedio pravo obrane, a to je utjecalo ili moglo utjecati na presudu.

Kako sam već naveo, sud je nepozivanjem svjedoka obrane, uz to što je time prekršio i svoju vlastitu jasnim i nedvojbenim riječima zapisanu odluku da će moje svjedoke, čija imena dostavim, pozvati (kakav je to Sud koji odluku proklamira i to pod rješenje i u zapisnik unese pa potom postupi suprotno?), propustio primjeniti odredbe ZKP-a prema čl. 232. i 237., a što je temeljito, iz korijena, u potpunosti i u apsolutnoj mjeri utjecalo na presudu.

Čl. 232

(1) Kao svjedoci pozivaju se osobe za koje je vjerojatno da će moći dati obavijesti o kaznenom djelu i počinitelju i o drugim važnim okolnostima.

[...]

Čl. 237.

(1) Svjedok se poziva dostavom pisanog poziva, u kojem će se navesti ime, prezime, zanimanje pozvanog, vrijeme i mjesto dolaska, kazneni predmet u svezi s kojim se poziva, naznaku da se poziva kao svjedok i upozorenje o posljedicama neopravdanog izostanka.

[...]

Kako da ja naime što dokažem, ako se javno i pismeno, rješenjem, Sud izjasni da će moje svjedoke, koje navedem, pozvati, pa ih ne pozove, a jednako tako pritom isti Sud ničim i ni u kojoj zgodi, ni pismeno, ni usmeno zapravo (osim kratke vrlo rudimentarne natuknice), ne obrazloži zašto ih nije dotad pozvao (a ni do dana današnjega to obrazložio nije).

Ovdje napominjem da je na spisu list 73 zamjetan jedan detalj koji ranije nije postojao. Prvo želim navesti da mi je pri prvom mom traženju na uvid spisa KO-2912/08 negdje u 2009. bilo rečeno kako se spis može i skenirati, pa sam pri svom sliedećem dolasku ponio sa sobom i računalo i skener. Kad sam međutim zatražio da provedem skeniranje na spisu, uposlenica je odlučila prije dopuštenja provjeriti kod predsjednika suda može li mi to dopustiti. Nakon telefonskog razgovora, zanijekala mi je dopuštenje da skeniram materijale iz spisa.

Materijale iz spisa vše sam puta pregledavao. Pa mi je poznato da je list 73 bio uveden u spis bez oznake flowmasterom (markerom), kao što sam ga ja i poslao. Međutim negdje koncem 2009. primjetio sam da taj list 73 ima na sebi ime svjedoka Damira Pavličića kojeg je trebalo pozvati prozirno precrtano debelim žutim poluprozirnim flowmasterom (markerom). Usudim se tvrditi da je svo sudsko osoblje vrlo dobro upoznato da nikakvo, ni najmanje manipuliranje i kompromitiranje sudskog spisa nije dopušteno, pa se postavlja pitanje, tko je to malo djelo izvršio, te uz to nedopušteno označavanje sudskog spisa postavlja se i pitanje je li možda bilo i kakvih povrjeda kakovih Zakona RH (branim se bez odvjetničke pomoći, i do ovog časa nisam pronašao koje članke kojeg zakona navesti, ali će Sud koji bude razmatrao, i kojega čine stručni i sposobni ljudi, lako naći koji su zakoni koji zabranjuju utjecaj na svjedoke od strane bilo kojeg ogranka državne vlasti, jer sumnjam da je svjedok možda bio "obrađivan" i da je tom prilikom od kakve osobe koja ne pripada Sudu njegovo ime označeno "marker"-om).

Gornje izvješće o nedopuštenom mi skeniranju navodim radi svoje nemogućnosti da prikažem stanje spisa prije i poslije tog malog ali znakovitog kompromitiranja. Sve što od spisa osobno, kao vlastiti branitelj, razpolažem, jesu samo redovito bijedni (zbog sustava, ne zbog izvođača), a bolesno skupi, preslici spisa, fotokopije.

Sada želim da se vratimo svjedocima optužbe u najspornijem u čitavom postupku a to je, dokazat ću, pogrješno utvrđeno činjenično stanju da sam prodavao videograme i audiograme koji su mi zaplijenjeni.

Smatram kako navedenim svjedocima nije trebalo pokloniti vjeru jer su isti bili zainteresirani da se mene osudi, a sve iz osobnih razloga, obzirom su imenovani bili ljuti na mene, a što se vidi i iz njihovih iskaza jer su naglasak stavljali na sasvim druge stvari, a samo usputno i na upit su spomenuli da sam ja prodavao DVD-e, premda tome uopće nije bilo tako.

Vrlo je zanimljivo da Sudac Darijo Lokas na temelju njihova izkaza zaključuje da sam ja diskove (videograme i audiograme) prodavao. Pored ostalih činjenica koje upućuju da ovim svjedocima optužbe nikako nije trebalo pokloniti vjeru što se tiče prodavanja ili neprodavanja, želim svrnuti pozornost Suda koji će razmatrati ovaj moj Prigovor na sliedeću činjenicu.

Udruga Croatia Fidelis koje sam predsjednik, postoji od 8. prosinca 2005., koji je Dan Bezgrješnog Začeća, Gospe i Kraljice Hrvata kojoj je Udruga posvećena, te je Gospin lik nad Hrvatskim zemljovidom, i u samom pečatu Udruge.

Do inkriminiranog nadnevka 27. travnja 2008. navodnog predmetnog kaznenog djela kao u izreci presude koju pobijam, to je oko dvije i pol godine postojanja, u kojem razdoblju smo bili nazočni na sajmovima u Benkovcu oko petnaest (15) puta, u Kastvu u Rijeci jednom (1), u Ludbregu dvaput (2), u Sesvetama oko dvadesetak (20) puta, na nekim drugim sajmovima za koje se već više ili manje nepotpuno sjećamo nekoliko puta, na Jazovki najmanje dva (2) puta, a na sajmu na Hreliću u Zagrebu oko stotinu i trideset (130) puta.

I dogodilo se da zabunom s nekim trampim, te pregledavši materijal, u desetak primjeraka nasnimim i fiksiram na nosače zvuka oko deset (10) minuta zvučno-slikovnog zapisa iz jedne akcije iz područja zahvaćenog ratom. Jer je akcija s tematikom obrane Republike Hrvatske, širenje među članstvom čega je zakonita djelatnost Udruge. Tih deset minuta su ipak mali djelić povijesti Hrvatske koja se dogodila i koja je zabilježena, dokumentirana zvučno-slikovnim zapisom.

Oni koji su na toj snimci ne žele da se ona širi, i umjesto da jednostavno tako kažu, pa bi istog trenutka dobili bezplatno sve diskove u posjed, uz moju riječ da materijal više ne ću širiti, oni iz nepoznatog razloga, silom i težkim prijetnjama žele postići moje odustajanje od, ili me zapravo kazniti za dotadašnje, širenje tog konkretnog zapisa.

Pozvana su, kao svjedoci optužbe, dvojica od učesnika nemilog događaja kad su mi, bez razloga, logike i pravde, bez stvarne i opravdane sumnje, diskovi svih naslova koliko ih je god dotada Udruga izradila i koliko je god na štandu i u automobilu pored štanda bilo, oduzeti.

Sudac Darijo Lokas poklanja vjeru tima dvojici svjedoka iz događaja 27. travnja 2008. da sam ja toga dana prodavao razne diskove od oduzetih mi šeststotinaidevedesetičetiri diska razvrstanih u oko stotinu i pedesetak različitih naslova, te na osnovu tog svjedočanstva utvrđuje da je moja Udruga uvijek i samo prodavala diskove, a nikad na način koji sam više puta objasnio (kao u prvom ispitivanju mene okrivljenika na prvoj razpravi 7. srpnja 2009.), poklanjanjem članovima, uz naplatu članarine.

Kao da nemam Udrugu, i kao da nisam zainteresirane za dobivanje bezplatno u posjed navedenih diskova učlanjivao da bih im mogao diskove pokloniti, jer je na svakom disku navedeno da je "samo za članove Udruge".

Ali na ovu pojedinost sam htio svrnuti pozornost Suda koji će odlučivati o ovom prigovoru:

To je svjedočanstvo kojem je Sudac Darijo Lokas poklonio vjeru toliko vjerodostojno koliko je istina da je moja Udruga počela s radom tog dana, 27. travnja 2008. godine!

Jer ako je ono vjerodostojno onda dotad Udruga nije ni postojala, sve one dvije i pol godine nas nije ni bilo, jer da bi bilo vjerodostojno svjedočanstvo da sam ja diskove prodavao, t. j. uzimao novce bez da zapišem negdje podatke onog kome ću dati diskove, i dam mu potvrdu (prvu kopiju iz paragon bloka) s njegovim imenom, s nadnevkom i sa iznosom koji je uplatio u ime članarine... Da bi bilo vjerodostojno svjedočanstvo da mi to nismo radili (najviše ja osobno, ali ponekad i koji drugi član) kroz sve prijašnje dvije i pol, morali su me ti svjedoci sresti bar dvaput-triput kroz dulji vremenski period i u nekakvom respektabilnom razmaku u tom vremenskom periodu, da bi to njihovo svjedočanstvo bilo vjere dostojno, morali su me ili par puta ranije u tih dvije i pol godine sresti i zapamtiti da sam davao ljudima diskove uz prijam novca, ali bez ikakve potvrde za uplatu članarine, ili... Ili, ako je to svjedočanstvo bilo istinito, onda nas, Udruge Croatia Fidelis, nije bilo prije tog kobnog 27. travnja 2008. godine!

Onda nismo postavljati štand niti u Benkovcu oko petnaest (15) puta, niti u Kastvu ponad Rijeke jednom (1), niti u Ludbregu dvaput (2), niti u Sesvetama oko dvadesetak (20) puta, a ni na onim drugim sajmovima za koje se već više ili manje nepotpuno sjećamo nekoliko puta, ni na Jazovki najmanje dva (2) puta, a ni na sajmu na Hreliću u Zagrebu oko stotinu i trideset (130) puta.

Ne, nas nije bilo prije 27. travnja 2008. ako je istinito svjedočanstvo tih dvojice svjedoka.

Jer naime, kako stoji na str. 92. spisa KO-2912/2008., svjedok Božo Drmić "iskazuje":

"Ne poznajem okrivljenog od ranije, nego sam ga prvi put vidio 27. travnja 2008. godine na sajmištu Jakuševac..."

A na poleđini str. 92. spisa KO-2912/2008., svjedok Filip Mikelić "iskazuje":

"Ne poznajem okrivljenog od ranije, nego sam ga prvi put vidio 27. travnja 2008. godine na sajmištu Jakuševac..."

Sve kad bi i bilo istina da sam toga dana prodavao diskove, a nije istina, jer imam upisana dva člana koji su tog dana jedini i dobili diskove, bezplatno, prilikom uplate članarine za upis u Udrugu, ostaje velika nedoumica kakav je to Sud koji utvrđuje da je Udruga kroz svo vrijeme dotadašnjeg svojeg postojanja, na temelju iskaza dvojice pristranih ljutih svjedoka, koji me ne poznaju kroz svo vrijeme od nastanka Udruge do toga dana, a to je razdoblje od dvije i pol godine, kakav je to Sud koji utvrđuje na temelju tog svjedočanstva da sam ja prodavao diskove koji su mi oduzeti?

Koji razbor slijedi Sud, pa da njegove premise ja i javnost Republike Hrvatske, jer je čitav postupak protiv mene javan, razumijem, jer nikako ne uspijevam? Zar je možda u Hrvatskim Sudištima ukinuta Aristotelova logika, ona logika koja je u srži sve Kulture Zapada, sve od Rimskog prava do skolastike Katoličke Crkve i do Filozofije, pa sve do uglednih Juristika današnjice poput američke francuske ili njemačke juristike? Zar je možda u Hrvatskim Sudištima ukinuta Aristotelova logika koja je u srži svake pojedine grane sveukupne Znanosti današnje civilizacije?

Zar je nastupilo neko novo razumijevanje i razlučivanje činjenica? Recite nam, pa da obznanimo Hrvatskoj javnosti kako nema više logike kakva je dosad postojala! Ona je mrtva u Hrvatskim sudištima!

Ne. Naravno da ne.

Pogrješno je utvrđeno činjenično stanje da sam prodavao oduzete mi videograme i audiograme. I ništa više. I ništa manje.

To navodno činjenično stanje da sam prodavao, a ne bezplatno davao članovima Udruge, videograme i audiograme, Sudac Darijo Lokas utvrdio je na temelju svjedočenja svjedoka optužbe koji nisu mogli znati jesam li ili nisam diskove prodavao kroz dvije i pol godine postojanja Udruge do tada.

To navodno činjenično stanje o nepostojećoj prodaji, Sudac Darijo Lokas ne bi mogao nikako utvrditi da je pozvao, kako je usvojio da će pozvati, moga svjedoka koji se toga, upravo toga inkriminiranoga dana, 27. travnja 2010., učlanio u Udrugu.

U tom smislu, premda:

Čl. 286. ZKP-a:

(1) Na glavnu raspravu pozvat [...] će se i svjedoci [...] koje su predložili tužitelj u optužnici i okrivljenik u prigovoru protiv optužnice, osim onih za koje predsjednik vijeća smatra da njihovo ispitivanje na glavnoj raspravi nije potrebno. [...]

ipak se ne vidi kako bi moglo ne biti potrebno pozvati mog svjedoka.

Drugostupanjski Sud, pod predsjedanjem Sudca Krešimira Kraljica nije prvostupanjsku presudu pomno izpitao u smislu čl. 379. ZKP-a kako je trebao.

Nije Sudac Kraljic pomno izpitao presudu Sudca Darija Lokasa, jer nije ustanovio gornju vrlo težku bitnu povrjedu kaznenog postupka od strane toga Sudca, kakva je nedopustiva u zemljama koje drže do svojeg Pravosuđa!

Povrjeda je to čl. 367. (3) ZKP-a, te čl. 232. i čl. 237. ZKP-a.

Stoga Presuda protv mene izrečena, a koja je danas već pravomoćna, nije na zakonu utemeljena, i mora se ukinuti.

U tom smislu molim da mi u vezi s gornjim povrjedama Zakona i propisanog postupka viši nadležni sud dosudi po pravdi pozivanje mojih svjedoka u ponovljenom suđenju.

Nadalje, ja sam podneskom od 16. listopada 2009. godine predlagao da se u svojstvu svjedoka izpitaju Stipe Renić i Ilija Ačkar, međutim o tim dokaznim prijedlozima Sud nikada nije donio nikakvu odluku, a čime smatram da je počinio bitnu povrjedu odredaba Zakona o kaznenom postupku, a samim time je i činjenično stanje ostalo pogrješno i nepotpuno utvrđeno, obzirom da oni imaju saznanja o okolnostima spornog događaja.

Navodim također da sam u istom podnesku Sudu naveo da sam namjeravao od Suda tražiti zaštitu za dodatne svjedoke, jer su oni bili nazočni zbivanjima 27. travnja 2009. koja su bila opasna po moj život (str. 5 tog mog podneska, koja je u spis uvedena pod brojem 100).

Zaštitu sam tražio jer nisam želio da i njihov život bude izložen opasnosti.

Drugostupanjski sud nije našao za shodno niti se osvrnuti na moj zahtjev da dobijem zaštitu za dodatne svjedoke, koje bih tada pozvao, pa se još nadam da će viši nadležni Sud imati više sluha razmotriti tu moju molbu.

Kasnije sam Sudca propustio dodatno za zaštitu za nove svjedoke upitati, a razlog mom propuštanju je bilo moje zdravstveno stanje. Od opširne medicinske dokumentacije koju sam Sudu u najkraćim rokovima dostavljao, u skladu sa svojim mogućnostima, ovdje posebno navodim dokumentaciju koju sam uručio Sudu 19. siječnja i 21. siječnja 2010. (jaki bolovi u križima, cephalea, vertigo), te raniji nalazi Zavoda za hitnu medicinu KBC Rebro jer sam prošle godine dvaput bio na Hitnoj, jednom u razdoblju suđenja, što je vidljivo iz medicinske dokumentacije spis 81-88.

Ovdje treba navesti da je postojala mogućnost da takav bolestan budem prisilno doveden na razpravu o svome trošku, pa sam na konačno ročište doista došao u bijednom zdravstvenom stanju.

Najbolje je na ovom mjestu navesti i kako u doba kad nisam mogao nazočiti ročištu radi bolesti, ničim obrazlažući, te time dajući do znanja, djelom, a ne rječju, da me kažnjavaju za nedolazak, za koji nije poznato na osnovu čega zaključuju da nije opravdan, ODO i Sudac, ovrštavaju u optužni prijedlog da će moj rok kušnje (uvjet), za četiri mjeseca zatvora koje traži ODO, biti, ne više na godinu dana, nego na dvije godine. Molim vidjeti spis str. 122 i 144.

Još jedna napomena u vezi sa svjedocima obrane koje Sud nije pozvao, te vrjemena datoj obrani, kao i tretiranja mene kao optuženika s obzirom na moje zdravstveno stanje s aspekta Europskoga Suda za ljudska prava.

Zanemarivanjem istraživanja činjeničnog stanja i s aspekta obrane, Sud je prekršio čl. 6 st. 3 d Europske konvencije o ljudskim pravima, koji jamči za optuženika pravo da se prisustvo i saslušanje svjedoka obrane odobri pod uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe, pored toga što smatram da u skladu sa svojom bolešću nisam imao dostatno vrijeme za obranu, pa je time prekršen i čl. 6 st. 3 b Europske konvencije o ljudskim pravima, koji traži da se optuženiku “osiguraju vrijeme i uvjeti neophodni za pripremanje obrane”.

Najveća spornost prvostupanjskog postupka jest u obrazloženju moje navodne prodaje videograma i audiograma koja mi se stavlja na teret. Blizu sedamsto (700) članova ima u našoj Udruzi, učlanjivanih svako u svoje vrijeme i mjesto, od 2005. do 2010., i svaki od njih može posvjedočiti da sam sporne materijale iz zbirke poklanjao a naplaćivao samo i izključivo članarinu, kojom se Udruga Croatia Fidelis ipak nedostatno održavala, jer smo potonuli u gubitcima.

(Nije ovdje neumjesno navesti da sam ja, Miroslav Rovis, na pokretanje Udruge Croatia Fidelis potrošio 80 do 90 % nasljedstva pokojnih majke, pa otca, te sam sa financijskih sredstava od oko tri stotine tisuća kuna, 300.000,00 kuna od početka nasljedstva primljenih (oko 2004.), sveden na tirdesetak tisuća, 30.000,00-40.000,00 kn (u siječnju 2010.).

Često sam se pozivao na raspravama na članove Udruge, koji su brojni i mogući svjedoci.

Štoviše, premda sam u više navrata na konačnoj razpravi pred izricanje prvosupanjske presude govorio o paragon blokovima koje sam ispunjavao prilikom učlanjenja svakog pojedinog novog člana, i uzimao podatke svakog od njih, premda sam radio na otvorenom, na sajmovima, često u lošim vremenskim uvjetima, i premda sam na toj razpravi, navodeći mogućnost pogrješke, kad se u par navrata dogodilo da sam iz paragon bloka zabunom istrgnuo i kupčev i arhivski list i oba dao kupcu, i premda sam jasno govorio o listovima (imenica muškog roda koja u nominativu glasi: “list”, puput list iz knjige, samo jedan od mnogih srodnih predmeta u zbirnom predmetu koji može biti knjiga, bilježnica, paragon blok...)...

Premda sam dakle na razpravi jasno govorio o listovima paragon bloka, a nisam ni jednog trenutka spomenuo da bi mogla ne postojati lista (imenica ženskog roda u nominativu: “lista”, poput liste imena, popisa mnogih imena zapisanih na papiru), i premda u tijeku samog diktiranja zapisnika sudac jest te moje riječi dobro prenio u svome diktiranju, ipak kasnije nalazimo u zapisniku da se navodno meni “u par navrata … dogodilo da potrga(m) dokumentaciju u kojoj se vodila evidencija i upisivali članovi”. To je pogrješno uvedeno u zapisnik i ne odgovara činjeničnom stanju.

Na str. 158 spisa sudac Darijo Lokas navodi kao moj iskaz (prepisujem): “U odnosu na upis novih članova navodi da je moguće da ne postoji lista jer mu se u par navrata zbog zaboravljivosti dogodilo da potrga dokumentaciju u kojoj se vodila evidencija i upisivali članovi.”

U prvom redu nigdje, a ja često ponekad pišem i javno objavljujem, ne ćete mene uopće čuti da koristim riječ “lista” jer je smatram srbizmom, a srbizme izbjegavam (ja koristim riječ popis ili nekad englesku riječ “list” ili “listing”). Nadalje, iz ove krivotvorine, jer o krivotvorini se radi, to naime nikako nisu moje riječi, proizlazi da je provostupanjski sudac namjerno krivotvorio dokazni postupak protiv mene.

Činjenica stoji, da po završetku razprave toga prijepodneva, nisam dobio zapisnik, nego sam kući odpremljen, sa dvoje članova Udruge koji su razpravi nazočili, bez primjerka zapisnika. Smišljene izprike, gledajući unatrag, sudca Darija Lokasa, da tako postupi, mogu se jasno sjetiti u njegovom pitanju koje mi je uputio, Hoćete li biti na objavi presude u 15,00 sati?

Naravno, nekoliko sati dostatno je da se na razpravi ispisan zapisnik, po volji prilagodi.

Još jednom, kako može drugostupanjski sud tvrditi da:

"nije nađeno da bi prvostupanjski sud počinio kakovu bitnu povredu postupka ili povredu Zakona na štetu okrivljenika"?

Što se tiče samih paragon blokova imam četrnaest (14) paragon blokova koji svaki sadrže po pedeset (50) upisanih članova, dakle ime i prezime, adresu, iznos plaćene članarine, uz nadnevak upisa, te telefon ili mobitel. Stoga sam u tu svrhu kopirao iz paragon bloka evidenciju upisa člana koji je bio nazočan na raspravi, Petra Nemečeka, te ponudio taj preslik sudcu na uvid, što je on bez obrazloženja odbio.

Radi jasnoće, prilažem preslik iz paragon bloka u koji je upisan član Udruge Croatia Fidelis Petar Nemeček.

Privitak drugi u popisu, pod redno 2) će to biti.

oš jednom, to je samo jedan list od blizu sedam stotina (700) listova sa osobnim podatcima članova Udruge Croatia Fidelis, jer diskove su članovi dobivali bezplatno, plaćali su samo članarinu, i svatko od njih može potvrditi da im diskove nisam prodavao. Čini se da upravo radi toga, te da ne bi razvidne druge okolnosti pri mom uhićenju bile, moje svjedoke Sud nije htio pozvati. Ne bi me tada naime mogao osuditi.

Osvrnuo bih se sada na ovu izrjeku drugostupanjskog suda:

"Okrivljenik sada u žalbi tvrdi da ima dozvolu nekih autora, ali tu svoju tvrdnju nije ničim podkrijepio niti je tijekom postupka doprinio dokaz o postojanju takove dozvole."

Dalo bi se doista zaključiti da sudac tim izrijekom sugerira, ako ne i tvrdi, da ja ranije nisam ni imao ikakvih dopuštenja autora, te da sam ih po svoj prilici odnekud kasnije nabavio, te sad lažem da sam ih ranije imao.

Ponajprije, već na prvom ročištu od 7. srpnja 2009. pokušao sam sudu na uvid dati dopuštenja autora koja sam imao, ali je sudac to pod nekom izlikom odbio.

Posebice se sjećam dijela razgovora između mene i punomoćnika raznovrsnih svjetski renomiranih i drugih vrsta tvrtki (od Inercontinentala do Zauder filma) vrlo štovanog Zorana Vujasina, u vezi s oduzetim mi diskovima Amarkord 1 i 2, te Komšije 1 i 2, za koje sam tom prilikom uztvrdio da imam darovnicu Pavla Vranjicana koji je nositelj autorskih prava za te materijale.

Tu moju tvrdnju štovani Zoran Vujasni primio je na znanje, uz komentar, parafrazirano, U redu, ako su diskovi istovjetni izvornicima.

Navedeni razgovor sudac Darijo Lokas nije mogao ne čuti, ali na tom ročištu nije htio na uvid primiti ta dopuštenja (putem darovnica) nositelja autorskog prava za te diskove.

Jednako tako mi ni na posljednjem ročištu u siječnju 2010., kad sam također htio iznositi svoju obranu, nije omogućio da ih Sudu predstavim u okviru obrane koju sam tada planirao, a on mi je uzkratio da je iznesem.

Ne znam doista kako je uobće sudac Darijo Lokas odlučio u zapisnik, koji je revidiran i prekrojen nakon završetka ročišta, a prije objave presude, unijeti:

"Sudac poziva stranke da predlože izvođenje dokaza.", a zatim i:

"Okrivljeni ... nema vlastitih dokaznih prijedloga."

Velika je to shakespeareanska dužnosnička drzovitost (shakespeareanska "insolence of office", Shakespeare: Hamlet, Act 3)!

Nužno je da na ovom mjestu podrobno obrazložim gornju tvrdnju.

Dana 21. siječnja 2010. na zakazano ročište morao sam bolestan pristupiti, jer bih inače bio morao, po svoj prilici, plaćati ogromne troškove liječničke komisije, jer mi je sudac Darijo Lokas dao na kratko razmišljanje i instant odluku, prilikom mog dolazka na sud radi uvida u spis Suda 18. siječnja 2010. (str. 148 spisa), hoću li plaćati liječničku komisiju ili ću doći na ročište... Ako smijem biti iskren, dvoumio sam se i radi izrijeka službene zabilježke od 18. siječnja koju je sudac sastavio kad sam kod njega došao, jer sam tog dana, kao i tolike druge pute, jedino preko njega, posebnom potragom i izpitivanjem raznih službenika suda, ili duljim čekanjem na njega, do uvida u vlastiti spis dolazio. Jedino preko njega. Znalo se događati da moram posebno unaprijed tražiti predhodni dan, i to dolazkom, ne zahtjevom samo izrečenim u telefonskom razgovoru, da spis dođem sutra vidjeti. Zahvaljujem jedino Predsjednici Odjela Dubravki Ćošić da je ta tortura na koncu u nekoj mjeri umanjena, te mi je Sudac spis morao davati na uvid... Ako smijem biti iskren, dvoumio sam se i radi izrijeka službene zabilježke od 18. siječnja koju je sudac sastavio, i prema kojoj ja molim sud. Ne! Sudac je sam predložio, bez moje molbe opoziv dovedbenog naloga... Ali, eto, savij šiju, potpiši da si "molio". Inače tko zna koliko bh morao platiti troškove liječnika... ili redarstva.

Dana 21. siječnja 2010. na zakazano ročište morao sam dakle bolestan pristupiti. A predhodno se našavši sa članovima Udruge Petrom i Josipom Nemečekom.

Od samog početka suda, a sporo se odvijalo suđenje, jer me mučila glavobolja, i jako su me boljela leđa, pa se čekalo na moje odgovore, tražio sam da iznesem svoju obranu, posebice da konačno na uvid Sudu dadem Darovnice, koje dotad nikako Sud nije htio ni vidjeti niti na ikoji način uzeti u obzir.

Nije Sudac pozvao mene kao stranku, dakle mene okrivljenog Miroslava Rovisa, da predložim izvođenje dokaza, nego samo tužitelja, ODO-a, da predloži izvođenje dokaza.

Meni baš naprotiv nije dopustio uopće ikakvo iznošenje obrane vlastitim dokazima.

Nekih pet minuta, vjerujem (slobodna procjena, nisam gledao na sat), čekalo se da ja privolim na daljnji postupak, nakon moje nepostojeće obrane koju mi sudac nije dopustio, jer ja nisam htio pristati na daljnju provedbu postupka bez mojeg iznošenja obrane.

Kroz to vrjemenski kratko, ali jasno i nelagodno, pa time i upečatljivo vrijeme, koje ni žrtva, a to sam ja, ni shakespeareanski nasilnicii, a to su Sudac i Tužitelj, uvjeren sam da ne možemo lako zaboraviti, ja sam više puta tražio da mi se dopusti iznošenje obrane, a sudac mi je opetovano i sve jasnije davao do znanja da mi obranu ne će dopustiti iznijeti, te da ne odugovlačim. Na koncu mi nije preostalo nego popustiti. Jednako tako ne vjerujem niti da je zapisničarka mogla zaboraviti unošenje u zapisnik nepostojećeg, neizrečenog, poziva na iznošenje dokaza, i lažne tvrdnje da okrivljeni... nema vlastitih dokaznih prijedloga, kao ni kasnije prepravljanje zapisnika, koje sam opisao ranije u vezi s potrganom "listom". Takva djela ostaju u duši. Spokoj od njih čovjek ima jedino iznošenjem istine, jer jedino tada Vječna Pravda dade duši mir.

Meni eto, kako izričito tvrdim, pred Bogom i Hrvatskim narodom, u ime čije Države se meni sudi, Sudac baš naprotiv nije dopustio uopće ikakvo iznošenje obrane vlastitim dokazima 21. siječnja 2009.

Da sam zdrav, snašao bih se bio ranije, razumio bih bio ranije da nemam ja sudca, nego tužitelja i nadtužitelja. Štovani Dario Lokas naime potpuno je bio pristran u prilog optužbe već od početka.

Ipak, nije mi bilo bjelodano, a nije mi bjelodano ni moglo biti, da ne ću imati pošteno suđenje, već na početnim ročištima.

Imao sam naime drugog izkustva, u ranijem suđenju, pa nisam nikako do konačnog ročišta očekivao da mi sudac ne bi uopće dopustio čak ni iznošenje dokaza!

Molim da se pogleda spis K-169/2006. Općinskog suda u Gospiću. Na stranici 3. zapisnika sa glavne razprave od 28. siječnja 2008. (zabunom je unesen krivi nadnevak), častna Sudkinja Karmela Miškulin Banić, po zapisu štovane zapisničarke Marije Potnar, daje zabilježiti, pored ostalog, kako se, doslovce prenosim samo završetak odjeljka s početka stranice:

"... vrši se uvid u Statut udruge Croatia Fidelis (list 31-37) u Darovnicu (list 38)."

Privitak treći u popisu, pod redno 3) je zapisnik od 28. siječnja 2009. (krivo je zapisano 27. studenog 2009.) suda u Gospiću

Privitak četvrti u popisu, pod redno 4) je Darovnica Pavla Vranjicana Udruzi Croatia Fidelis iz 2005.

(Kad smo već kod Darovnica, imam još dvije.

Privitak peti u popisu, pod redno 5) je Darovnica Pavla Vranjicana Udruzi Croatia Fidelis iz 2006

Privitak šesti u popisu, pod redno 6) je Darovnica HVIDR-e Zagreb Udruzi Croatia Fidelis iz 2008.)

Darovnica koju Sudkinja ovdje navodi i koju je uvrstila u spis kao list 38 spisa jest Darovnica koju sam ja kao predsjednik Udruge Croatia Fidelis jedinu imao inkriminiranog dana 24. ožujka 2006. kad su mi diskovi bili oduzeti u Gospiću, Darovnica Pavla Vranjicana Udruzi Croatia Fidelis, kojom nam daruje svojih dvije stotine i pedeset (250) videograma za naše potrebe.

Sve gornje navodim, jer sudac Krešimir Kraljic tvrdi:

"Okrivljenik sada tvrdi da ima dozvolu nekih autora, ali tu svoju tvrdnju nije ničim potkrijepio, niti je tijekom postupka doprinio dokaz o postojanju takove dozvole."

Ostaje mi tajnom zašto je na prvom ročištu Sudac Darijo Lokas odbio primiti na uvid dopuštenja koja imam za uporabu unutar naše Udruge od HVIDR-e Zagreb, te od Pavla Vranjicana za videograme kojih su nositelji autorskih prava. Od Pavla Vranjicana imam dvije različite Darovnice, na dva različita nadnevka izrađene, za ukupno pet stotina (500) videograma. Prva od te dvije Darovnice bila je uvrštena kao dokaz u sudski spis K-169/2006. Općinskog suda u Gospiću.

Činjenica je da sam sva gornja dopuštenja ponudio toga 7. srpnja 2009., jer sam bio potaknut sudskom praksom koju sam izkusio na Sudu u Gospiću, kad je promptno od strane Sudkinje na uvid primljeno dopuštenje Pavla Vranjicana, jednako kao i ostali dokumenti Udruge.

Činjenica je da je Sudac Darijo Lokas na prvom ročištu primio na uvid ostale dokumente, ali je odbio primiti na uvid, premda sam mu ponudio da mu ih pružim na uvid toga 7. srpnja 2009. godine, jedino gore navedena dopuštenja autora/nositelja autorskih prava.

Činjenica je da je Odvjetnik Zoran Vujasin, prilikom moje izjave da posjedujem dopuštenja, kojom prilikom sam pojasnio da se radi o dopuštenjima za videograme Pavla Vranjicana, te HVIDR-e Zagreb, izjavio da ona vrijede ukoliko su ti videogrami istovjetni originalima.

A što ta činjenica nije zabilježena u zapisnik, ne znači da se nije dogodila, nego da Sudac nije odlučio unijeti u zapisnik tu bitnu pojedinost. Taj propust nije moja krivica.

Što se tiče tog ročišta 7. srpnja 2009., želio bih ovom prilikom pokušati podsjetiti vrlo štovanog Odvjetnika Zorana Vujasina, koji mi je ostao u sjećanju kao razborit čovjek, kako je od svih navedenih naslova oduzetih mi videograma i audiograma u predmetnom postupku, on našao da samo za nekoliko postoje određene mogućnosti da je njihovim širenjem počinjeno kršenje autorskih prava, te je tom prilikom kao jedan od naslova kod kojeg je moguće došlo do kršenja naveo izričito:

naslov "Hamlet u Mrduši Donjoj".

Rado na to ovdje podsjećam, pored ostalih razloga, jer je u svim kasnijim prilikama, bilo u vještačenju, u dopunu prvotnog stručnog pregleda, a za koje vještačenje Družtvo za audiovizualna djela nije našlo sredstava da isto financira (stranice spisa 80, 94, 97, 103), nego je Sud odlučio trošiti iz Proračuna, samo da bi se mene uspješno osudilo, bilo u optužnom prijedlogu, bilo u Presudi, jer je u svim tim prilikama, isti naslov (kao i još neki drugi naslovi dodatno u optužnom prijedlogu i Presudi) sasvim izostavljen.

Vjerujem da će se Odvjetnik Zoran Vujasin sjetiti bar nekih pojedinosti, posebice kako mi nije bilo omogućeno da pružim na uvid dopuštenja koja sam imao, i koja sam jasno i glasno ponudio na uvid.

Kako mi Sudac Darijo Lokas baš nikakve dokaze nije dopustio iznijeti, na posljednjem ročištu 14. siječnja 2010., premda je suprotno tome dao zabilježiti u zapisnik, već sam podrobno opisao ranije u ovom Prigovoru.

Ovdje osjećam potrebito dodati, radi potpunosti, jedan kuriozan detalj.

Na ročištu 21. siječnja 2010., taj detalj, kao i toliki drugi tijekom razprava, koji bi meni išli u prilog, nisu uneseni u zapisnik.

Naime Darovnicu HVIDR-e koju sam na ročištima više puta, u situacijama kada je to bilo potrebito, spominjao, te nudio kao dokazni materijal, sudac Darijo Lokas nije htio, kako sam već opisao, ni tom prilikom, kao ni u ranijim prilikama, primiti na uvid.

Sjećam li pouzdano na kojem mjestu u zapisniku je Sudac meni sliedeće rekao, ne mogu jamčiti, ali vjerovatno mi je to rekao prilikom čitanja "iskaza do sad ispitanih svjedoka" među kojima je i "iskaz svjedoka Ivana Pandže (list 123 spisa)" kako je zapisano na str. 157-158 spisa.

Tom mi je prilikom sudac Darijo Lokas rekao kako me Ivan Pandža ne tereti za disk kojeg prava ima HVIDR-a Zagreb, te da nije potrebno da mu predočim Darovnicu HVIDR-a.

Kurioznost je u tome što će istog dana Sudac ipak uvrstiti i materijal koji mi je HVIDR-a darovala, u moju krivicu, kako se može čitati u Presudi, str. 160, kao i, istovjetan tekst, st. 166.

Čl. 226. ZKP-a

(1) Okrivljeniku treba postavljati pitanja jasno, razgovijetno i određeno, tako da ih može potpuno razumjeti. U ispitivanju se ne smije polaziti od pretpostavke da je okrivljenik priznao nešto što nije priznao, niti se smiju postavljati pitanja u kojima je već sadržano kako se na njih treba odgovoriti. Prema okrivljeniku se ne smije upotrijebiti obmana da bi se došlo do njegove izjave ili priznanja.

Premda se ovdje samo radi o mojoj nemogućnosti da iznesem dokaze, konkretno Darovnicu HVIDR-e, može se i to smatrati, u smislu prinudne privole da ne iznesem svoje dokaze, kao svojevrstna izjava pristanka (na daljnji postupak bez mog iznošenja dokaza). Da bi Sudac postigao tu moju privolu, on me je obmanuo da nije potrebno predočiti mu Darovnicu. Naime, ja sam je želio predočiti, da se širenje videograma Voćarica, Novljansko ratište ne tretira kao kazneno djelo kršenja autorskih prava. Distinkciju između terećenja od strane HVIDR-e u smislu odšete za širenje tog videograma (ako je to ono što je Sudac mislio, jer danas, s današnjim znanjem nakon više mjeseci proučavanja zakona RH, satima i satima bez konca, dan za danom u više navrata, mogu predpostaviti da bit će da je to mislio) i tretiranje širenja istog kao kaznenog djela, ali bez terećenja za odštetu od strane HVIDR-e, tu distinkciju ja u vrijeme presude razumjeti nisam mogao, i po mome mišljenju Sudac me je obmanuo da ne ću biti oupće terećen za taj videogram.

Tom de facto obmanom mi je dodatno onemogućio obranu iznošenjem tog konkretnog dokaza.

Na samom završetku ovog poduljeg Prigovora želim se vratiti, kao što sam obećao, na najbitniju i najopasniju povrjedu odredaba kaznenog postupka koja je srce i duša ozakonjene prijevare i nepravde u koju se izrodilo suđenje u postupku KO-2912/2008. proglašenjem prvostupanjske Presudu pravomoćnom.

Čl. 367. glasi kako:

(1) Bitna povreda odredaba kaznenog postupka postoji:

[...]

5) ako je sud povrijedio propise kaznenog postupka o pitanju postoji li optužba ovlaštenog tužitelja ili prijedlog oštećenika, odnosno odobrenje nadležnog tijela.

Kao što sam ranije naveo, niti postoji optužba oštećenog tužitelja (osim ako ODO nije oštećena stranka, ali, naravno, nije), niti prijedlog oštećenika, a ne vidim da postoji ni odobrenje nekog nadležnog tijela, za, putem sudske Presude, sredstvom dakle sudskog progona, svekoliku i apsolutnu, paušalnu i totalnu sankciju uništenja svih videograma i audiograma moje Udruge, te totalnu djelatnu, neizrečenu, zabranu djelovanja Udruge Croatia Fidelis u djelatnosti širenja videograma o Hrvatskoj, posebice o Domovinskom ratu i o povijesti koju je Ured za Udruge Vlade Republike Hrvatske (UZUVRH) odobrio.

Koliko je meni poznato, redovit slied zakonitog postupanja antipiratskih tijela i nadgradnje i struktura, obuhvaća bilo Društvo za audiovizualna djela (DZAD) ili Hrvatsku diskografsku uniju (HDU).

DZAD i/ili HDU su nadležni za utvrđivanje činjeničnog stanja oduzetih videograma i audiograma u smislu utvrđivanja jesu li u prvom redu oduzeti videogrami i audiogrami originalni (koje su izrađeni zakonito u skladu sa dopuštenjima vlasnika, ili ovlaštenika autorskih prava istih, i koji su u opticaju redovito putem distributera te se prepoznaju po tipičnoj tvroničkoj izradi iz praznih nenasnimanih nosača kakve mali privatnik ili pojedinac ili mala Udruga poput moje ne može kao sirovinu ni nabaviti jer nisu u maloprodaji, već su samo na razpolaganju za nabavu velikim distributerima) ili su neoriginalni (koji se onda ponekad pogrješno nazivaju i piratskima jer se pri tome često podrazumijeva samo to da nisu ove maloprije objašnjene tipične tvorničke izrade).

Kako su moji diskovi, ozima zanemarivih četiri koji su originalni, jer sam ih prilikom bezplatnog njihovog dobivanja uz Večernji list, kupio, kupivši desetak Večernjih listova, svi u gornjem smislu neoriginalni, t.j. nisu tvorničke nego su vlastite privatne kućne izrade mojim računalom, u predmetnom postupku jedino je bitno utvrđivanje zakonitosti ili nezakonitosti moje malene distribucije istih diskova.

Ovdje ću još jednom ponoviti kako sam iste, u skladu sa dugo traženim načinom da širim istinu o Hrvatskoj, posebice slavnom Domovinskom ratu, širio onako kao sam našao da je jedino moguće i kako i dalje, protivno Sudu koji me sudio i Presudi koju je izrekao, vjerujem da je zakonito što sam ih širio, te vjerujem da ću u budućnosti, nakon što jednom Presuda bude revidirana i nepravda njome mi učinjena izpravljena, opet moći činiti.

A to je, videograme i audiograme koji su, budući su vlastništva javnoga, drugim rječima budući su javno dobro u Republici Hrvatskoj ili šire, smijem širiti bezplatno unutar članstva Udruge, financirajući troškove tog širenja novcem od članarina.

Svatko će se složiti, i nitko razuman ne će pobijati da je Hrvatska Televizija javna televizija.

Ogromna većina naslova oduzetih videograma dobivena je snimanjem VHS uređajima ili sličnim uređajima u privatnim domovima bilo članova Udruge Croatia Fidelis, uključujući mene, koji sam prvi član Udruge, budući sam njezin osnivač i pokretač investicijom od preko dvije stotine i pedeset tisuća kuna (250,000.00 kn) nasljedstva pokojnih mojih roditelja, otca Mihovila Rovisa i majke Kristine (udate Sironić) Rovis, koji je novac do danas skoro u potpunosti, dopustite mi izraz, izpario u tanki zrak, najviše zahvaljujući sudskom progonu kojim bi me se valjda htjelo svesti na prosjački štap te uništiti i ostatke imutka koji su mi još ostali, a to je težko više od oko trideset tisuća kuna (30,000.00 kn).

Ma što kažem, samo to? Ne, mene bi se htjelo i na robiju poslati (ili ne dao dragi Bog, gore što mi podmetnuti), jer zatvorska kazna meni je ovom Presudom već tu iza ugla!

Ogromna većina naslova oduzetih videograma dobivena je snimanjem TV programa na način kako to većina televizija svijeta, a vjerovatno skoro sve javne televizije svijeta, ne samo prihvaćaju i dopuštaju, nego i preporučuju.

Budući da Hrvatski sudci ne žive u oblacima nego u svojim domovima kao i ostali građani Republike Hrvatske većinom imaju TV prijamnike koje većinom redovito gledaju, težko je predpostaviti da nisu zamjetili kako se u razdoblju od oko pola godine s početkom negdje oko izricanja prvostupanjske presude u mom predmetu, dakle otprilike u prvoj polovici 2010. godine, godine koja nam upravo izmiče, prikazivao promotivni spot za prelazak građana sa analogne na digitanu televiziju u kojem je prikazivano kako snimati programe koje se uz pomoć digitalnog prijamnika moglo prelazkom na digitalnu televiziju jasnije i ljepše vidjeti.

U svojoj zvučno-slikovnoj preporuci te kratke reklamice Hrvatska Televizija, u suradnji sa drugim strukturama i institucijama ove Države, preporučila je i podučila široko svoje gledateljstvo kako snimati bilo koje programe koje mogu vidjeti putem Digitalne Televizije koja se još uvijek, i danas, uvodi širom Hrvatske. Podučeno je široko gledateljstvo kako da snimaju i dva različita programa istodobno, a ne samo jedan, za što je potrebito imati dva digitalna prijamnika.

Sliedom gornje poduke naroda u Hrvatskoj kako da snima TV programe digitalnim putem ja se usudim zaključiti da u Republici Hrvatskoj ne može biti kazneno djelo snimiti na VHS uređaj ili neki suvremeniji uređaj slične namjene neki TV program koji nije nekim možda posebnim upozorenjem, ili nekom tehničkom zaštitom inkripcije, koja onemogućava snimanje bez crackiranja te inkripcije, zaštićen, za vlastito gledanje, kao što su na pr. kodirani programi na satelitu.

To zaključijem zato jer na Hrvatskoj Televiziji kao i u Hrvatskoj vladi, rade vrstni pravnici koji poznaju materiju zaštite autorskog prava, pa takvu poduku ne bi puštali šest mjeseci, ukupno valjda više stotina puta, da narod uči kršiti autorska prava, kad bi se o kršenju radilo.

Usudim se tvrditi da jednako tako postoje i gradacije u velikim nijansama zaštićenosti, od minimalne do vrlo velike, i samih autorskih djela u punom smislu riječi, za koja je potrebno razmotriti koliko ih se dalje smije distribuirati, ako pod distribuciju pripustimo i samo posuđivanje na gledanje prijatelju u susjedom stanu, pa šire, sve do recimo širenja raznih videograma koji jesu ipak autorska djela u nekom stupnju zaštićenosti.

Jer, kako će valjda Sud nadležan mom predmetu kojem upućujem ovaj Prigovor pravomoćnoj Presudi protiv mene dosuđenoj, priznati bez puno zadržke, da budući da Zakon o autorskim pravima i srodnim pravima utvrđuje puno toga što se dnevno gleda na našim televizorima kao nezaštićene tvorevine.

Članak 8. Zakona o autorskim pravima i srodnim pravima

[...]

(2) Nisu predmetom autorskog prava:

[...]

dnevne novosti i druge vijesti koje imaju karakter običnih medijskih informacija.

Ponešto je nezgrapan izrijek navedenog Čl. 8. st. 2. točka 2. Naime ne postoje obične medijske informacije. Vijesti da bi bile gledane od svijeta pohlepnog za kruhom i igrama moraju nužno prikazati upravo, većinom, ima možda samo poneka iznimka, ono neobično, a ne ono obično u dnevnim zbivanjima.

Koga zanima da je Mladen Bajić jutros kao i svakog jutra redovito stigao u Državno odvjetništvo u svoj ured, ili da je jučer Turudić, pio u kafiću na početku Petrinjske kavu sa Madunićem? Tko bi takve vijesti uopće podnosio, kamo li gledao?

Ne, javnosti je zanimljivo, pa će se ta vijest pokoji put ponovno i godinama nakon što je prvi put objavljena, reproducirati, pa i više puta u raznim prilikama, kako je Turudić shvatio Petračevu izjavu kako mu je poznat svaki njegov korak, s kim je i kada razgovarao, kao neizravnu prijetnju njemu.

Ne, javnosti je zanimljivo kako se Ivo Sanader prilikom reaktiviranja svog saborskog mandata i povratka u Hrvatski Sabor pogledavao s Mladenom Bajićem, pa se na kraju i rukovao s njime, a da mu ne bi koristilo, već je evo ipak u pritvoru.

Koga zanima što je u Zagorju svanulo jutro rosno i sunčano? Ne, javnost zanima što je Metković poplavljen i što Jambo za to krivi Bebića!

Javnost zanima što se bombaš raznio u Lahoreu i što je Arap taksist u New Yorku ili već negdje u SAD-u navodno skoro priklan od mladog bijelog filmskog redatelja...

U tom smislu treba prijeći preko nezgrapnosti i prihvatiti da pravo, kako veli Veljko Miljević, nipošto nije jasno i jednoznačno, kao matematika u kojoj su dva i dva uvijek i jednako i nikako drugačije nego četiri, pa treba pronaći dublju logiku te provjeriti i sudsku praksu, ako treba i u drugim demokratskim zemljama, za bolje razumijevanje nejasnih zakona.

Zaključio bih da ne postoji način, ili bar ne lagan i općeprihvatljiv način, da se razluči što su u dnevnim vijestima Hrvatske RTL televizije, Nove TV ili HTV-a obične medijske informacije koje bi bile nezaštićene tvorevine, za razliku od nekih fantomskih nerealnih i zapravo u stvarnom svijetu nepostojećih "neobičnih" medijskih informacija koje bi bile zaštićene.

Ako u budućim mogućim razpravama do kojih mora doći bude li pravde u Sudu koji će odlučivati o ovom Prigovoru bude trebalo podkrjepiti upravo izneseno moje stanovište, praksom raznih javnih televizija recimo Italije, ili i samih naših televizija, ili internacionalnih TV kuća, moguće je i to učiniti.

Dnevne vijesti BBC-ja, Al Jazeera International-a i CNN-a, a vjerujem i internacionalnih TV kuća francuskih, kineskih, iranskih, kojih god institucija, podjednako obiluju (ne)običnim medijskim informacijama koje su tuđih kuća, a ne njihovih, kamerama snimljene, i nitko radi toga ne završava na sudu, a kamoli u zatvoru, ili da bi kome odšetu plaćao.

Bilo da se radi o potresima, poplavama, samoubilačkim bombaškim eksplozijama, ili političkim zbivanjima, govorima, sastancima, pa i reportažama. Da, i isječci iz reportaža se znaju bez sankcija "posuđivati" između raznih TV kuća, nekažnjeno. Da, i tzv. ekskluzivni razgovori sa svjetski poznatim osobama se u bitnim, i za informaciju gledateljima dostatnim, dijelovima znaju preuzimati bez ikakvog dopuštenja ili uopće i bez ikakvog pitanja od strane jedne TV kuće, a na "račun" druge TV kuće. I nikome se za to ne sudi, i nitko radi toga ne završava u zatvoru. Ne biva počinitelj čak ni uvjetno osuđen, ma ni opomenut! Barem ne u većini slučajeva.

Pravo na informaciju pripada svima. Zbivanja koja su javna u mjeri u kojoj su prikazana u vijestima raznih vrsta, pa i sličnim formatima koji nisu u formatu vijesti nego u sličnom i srodnom formatu poput reportaža i intervjua, i zabilježena su zvučno-slikovnim zapisom smiju se posuđivati/preuzimati od izvornog autora/vlasnika/distributera i redistribuirati prikladnim putem.

Takve zvučno-slikovne zapise smije TV kuća vlastitim gledateljima prikazati, smije fizička osobe prijateljima posuditi, smije Udruga svojim članovima pokloniti.

To je puno značenje nedostatno jasnog čl. 8. st. 2 točka 2. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, koji

kakvo se može braniti posvuda u svijetu, osim u nedemokratskim zemljama.

Težko je onima koji su dužni razumjeti objašnjavati ono što uporno ne će razumjeti, jer ne žele.

Sudac Darijo Lokas, u već ranije u ovom Prigovoru spomenutom zapisniku, od 21. siječnja 2009., s posljednjeg ročišta postupka KO-2912/2008 navodi (vidjeti str. 158 spisa, bliže dnu) kako se:

"čita se dokumentacija koju je priložio okrivljenik (list 40 do 55 spisa)"

List 43-46 spisa KO-2912/2008. sadrže prvostupanjsko rješenje od 31. ožujka 2008. kojim sudkinja Dijana Rizvić odbacuje optužni prijedlog protiv mene u postupku I stupnja.K-303/2007. pri sudu u Zaprešiću, što sud II stupnja u Koprivnici potvrđuje rješenjem od 18. rujna 2008. (list 71 spisa) te je ono postalo pravomoćno u neko doba 2008. ili valjda rane 2009.

Sudac Darijo Lokas je svu gornju upravo iznešenu sudsku praksu dobro znao nekoliko mjeseci prije izricanja svoje presude.

To je postupak za iste naslove videograma kao i u postupku KO-2912/2008, i koje, ovim sliedom Sud može naći u spisu, list 104-108, te kasnije u Optužnom prijedlogu te Presudi. Rabit ću popis vještaka Zorana Tomaša, jer su kasnije uvedene dodatne nepreciznosti i dodatno propušteno nekoliko stavaka (nekoliko stavaka propušteno je i u popisu vještaka list 104-108). U kaznenom postupku protiv istovjetnog okrivljenog (mene) V- K-303/2007 pri sudu u Zaprešiću i KO-2912/2008 pri sudu u Zagrebu, evo koji su videogrami i audiogrami istovjetni (prvi u donjem popisu naće ćete malo niže vrha na listu 105):

KO-2912/2008	V-K-303/2007
"Oluja nad Krajinom"	"Oluja nad Krajinom"
"Miroslav Škoro, Dom sportova 2005."	"Škoro - koncert"
"Krik iz groba"	"Krik iz groba"
"Nedjeljom u 2: Domagoj Margetić"	"Domagoj Margetić - Nedjeljom u 2"
"Kninska snimka, 6. 08. 1995."	"Kninska snimka"
"Markov trg 2A"	"Markov trg 2A"
"Prvi Hrvatski redarstvenik"	"Prvi Hrvatski redarstvenik"
"Bleiburg 2006"	"Bleiburg 2006 – Sv. Misa"
"Tigrovi, I. gardijska brigada"	"I. gardijska brigada, Tigrovi"
"Velečasni Zlatko Sudac"	"Velečasni Zlatko Sudac"
"Epicentar s Mirjanom Hrgom"	"Zlatko Sudac - Epicentar"
"Hrvati se odriču pobačaja"	"Hrvatska se odriče pobačaja"
"Priče srbijanskih TV kuća"	"Priče srbijanskih TV kuća"
"Komšije 1"	"Komšije 1"
“Borba za opstanak Republike Srpske krajine”	“Borba za opstanak RSK”
"Komšije 2"	"Komšije 2"
"Amarkord 1"	"Amarkord 1"
"Amarkord 2"	"Amarkord 2"
"razni prilozi (Ante Gotovina, Zlatko Sudac i dr.)"	“Plakat Ante Gotovine"
"Rat u Herceg Bosni"	"Rat u Herceg Bosni"
"'Istina' Srpske radikalne stranke"	"'Istina' film Srpske radikalne stranke"
"Kapetan Dragan i Alfe 1"	"Kapetan Dragan 1"
"Kapetan Dragan i Alfe 2"	"Kapetan Dragan 2"
"Dinamo – Crvena Zvezda 13.05.1990."	"13.05.1990., Dinamo – Crvena Zvezda"
"Dvije Hrvatske"	“Hrvatska u XX stoljeću”
"Zlatko Sudac, govor u gimnaziji L.V."	"Seminar Zlatka Sudca, gimnazija L.V."
"Zlatko Sudac, seminar na Rabu"	"Seminar Zlatka Sudca na Rabu 1999"
"Međugorski kipić plače krvave suze"	"Međugorski kipić plače krvave suze"
"Propovijed Svećenika Zlatka Sudca, Vukovar 2002"	"Svećenika Z. Sudac, Vukovar 02, propovijedi"
"Propovijed Svećenika Zlatka Sudca, Križni put, Mali Lošinj 2005"	"Z. Sudac, Križni put, Mali Lošinj 2005"
"Zlatko Sudac, Riječ za tebe, 27. 03. 2005., Katolički Radio"	"Zlatko Sudac, Riječ za tebe"
"Otac Fra Ivo Pavić, Ispit savjesti"	"Otac Fra Ivo Pavić, Ispit savjesti"

Navodim naslove koji su s juridičkog motrišta potpuno istovjetni u jednom i u drugom postupku, a vrlo često i računalno (ista ISO datoteka).

Prepisao sam naslove u lijevi stupac onako kako su unijeti ne u tablicama stručnog pregleda Družtva za audiovizualna djela (DZAD) u spis KO-2912/2008. list 8-28, nego u gore navedeni zasebni nalaz vještačenja vještaka Zorana Tomaša po nalogu Suda, list 104-108.

Istovjetne naslove onima u lijevom stupcu, ali iz postupka V- K-303/2007., prepisao sam u desni stupac, onako kako su oni uneseni u tablice stručnog pregleda N-093-06 Družtva za audiovizualna djela u spis V- K-303/2007., list 7-16.

Da ne bih još obimnijim činio ovaj Prigovor, koji i ovako ima obimne privitke, radi konciznosti privitak koji uz ovaj Prigovor prilažem jest umjesto tih deset (10) stranica, samo tri (3) stranice, a to je Rješenje Kv-128/09 (K-303/2007) Suda u Zaprešiću. To rješenje ima iste naslove, kao i stručni pregled N-093-06.

Privitak sedmi u popisu, pod redno 7) je rješenje Sudkinje Ike Peranović.

Izostavljam, iz istog razloga manje složenosti, izpraviti bilo koje netočnosti, izostavljene naslove, nepostojeće a navedene naslove, i druga pojašnjenja, u ikojem od navedenih dokumenata.

Činim to i radi toga jer mi je toliko koliko sam gore iznio, dostatno iznijeti, pa da mogu zapitati Sud i javnost za principe, počela, temelje i načine, te za već spomenutu novu neku logiku, koja ukida onu koja se tisućljećima zasnivala na Aristotelovoj logici, a kojom novom nekom logikom, koja mojem umu izmiče, i kojim počelima, temeljima i načinima pravne misli, zakonoznanstva i umijeća prosudbe pravde i pravičnosti, je moguće da na temelju istovjetnih zakona, a to su zakoni RH, na temelju jednih te istih zakona, za jedno te isto moje navodno kazneno djelo, ni u čem različito učinjeno u dva različita vrjemena i mjesta počinjenja (ako zanemarimo na trenutak da KO-2912 ima i drugih naslova videograma i audigrama), ja budem za prvotno učinjeno od ta dva jednaka djela oslobođen optužbi, a za drugotno učinjeno od ta dva jednaka djela zgažen svom silinom vaše "pravde" kao kakav pirat koji krade i prodaje Hollywoodske filmove i obrće tisuće kuna dnevno godinama.

Sudac Darijo Lokas, u već ranije u ovom Prigovoru spomenutom zapisniku, od 21. siječnja 2009., s posljednjeg ročišta postupka KO-2912/2008 navodi (vidjeti str. 158 spisa, bliže dnu) kako se:

"čita se dokumentacija koju je priložio okrivljenik (list 40 do 55 spisa)"

i pri tom i ne obrazlaže o čemu se radi. Takva je valjda njegova sudačka savijest, ili nedostatak iste.

Ne udostoja se ni spomenuti, nego prohuja kao pored turskog groblja mimo žestokog pravnog prijepora između zaprešićkog Općinskog državnog odvjetnika Marija Nemčića, uz potporu Županijskog državnog odvjetništva u Velikoj Gorici, i Sudkinje Dijane Rizvić.

U tom prijeporu, čestita Sudkinja odbila je suditi na temelju manjkave optužbe, ODO je inzistirao da je optužba dostatna za suđenje, Sudkinja je presudila da optužbu odbacuje, ODO se žalio, Virovitica drugostupanjskim rješenjem daje Sudkinji za pravo, a rješenje kojim sam ja za gore navedene istovjetne videograme i audiograme kao i u postupku Sudca Darija Lokasa u kojem sam za iste zgažen, a rješenje ovog predhodnog (predhodnog, dragi štioci, predhodnog) postupka kojim sam ja, za gore navedene istovjetne videograme i audiograme kao i u Sudca Lokasa, od Suda II stupnja u Virovitici Sudkinje koje potvrđuje Rješenje Sudkinje Rizvić oslobođen optužbe postaje pravomoćno u neko doba 2008. ili valjda rane 2009.

Kako je to moguće?

Nije po logici moguće. Nego po nepravdi. I protivno zakonu jedino, jedino Presudom koja nije na zakonu utemeljena je to moguće.

Ne radi se o pukom proceduralnom nedostatku, nekoj manjkavosti procedure koja nije bila izpunjena u prvotnom postupku (Rizvić), koja bi onda u drugotnom postupku (Lokas), bila izpravljena, upotpunjena, pravilno izvedena.

Sav trik koji je kao iz šešira, da nitko ne vidi odkud odjednom ono što nije, sad odjednom jest, izveo Sudac Lokas, sastoji se u angažmanu, nekoliko puta poticanom, jedva na koncu ostvarenom, dodatnog vještačenja, jer na osnovu regularnog vještačenja DZAD-a osudit me se ne bi nikako moglo.

Nigdje ničeg, ni Algoritan, ni Blitz, ni Continental, ni Issa, ni Sony, ni Video Top, ni Zauder, nikog, ali nikog nisam oštetio (list 60-69)!

Što se oštećenja i pristranosti Sudca Lokasa k optužbi tiče, molim obratiti pozornost kako tendenciozno daje unijeti isti Sudac u zapisnik 7. srpnja 2009., da Odvjetnik Zoran Vujasin iskazuje:

"...igrom slučaja u naslovima navedenih filmova prepoznajem filmove distributera kojih inače zastupam po punomoći kao odvjetnik pa molim sud da mi dostavi kao punomoćniku tih distributera nalaz i mišljenje vještaka u kojem će se očitovati o ovlaštenim distributerima navedenih filmova..."

Pa ja sam krivo rek'o gore, kad sam rek'o da "nigdje ničeg... nikog, ali nikog nisam oštetio".

Tužno je to zapravo, a ne smiješno. Jer, dobro se sjećam, Odvjetnik Zoran Vujasin spomenuo je, pored što je rekao možda, kako neki, rekao je da neki, neki od naslova, samo neki, bi mogli biti autorska djela.

I ta izostaljena riječ ili dvije, pokazuje, ja ne vidim da bi to na što drugo moglo upućivati, jer, ako išta, onda sam metodu Sudca Lokasa izučio, pripremajući ovu obranu, koja pokazuje tendencioznost (samo fini izraz za pristranost, pristranost koja je jednom Sudcu zabranjena; Sudac ne smije po Zakonu biti pristran), i ta pristranost kao da odiše zluradošću.

Ne, što se tiče distributera, i autora, i inih, morat će ih pronaći na drugi način, nije ih mogao dobiti gdje ih nema. Kasnije će ih, de facto, skraćeno rečeno, metaforički, izmisliti.

Jer jedini naslovi koji su nejasno podsjećali Odvjetnika Vujasina na naslove koje je drugdje vidio su, pouzdano se sjećam jednog: "Hamlet u Mrduši Donjoj", a drugog nepouzdano ali mogao bi biti "Bitka na Soči", i najviše još jedan naslov je Odvjetnik Vujasin spomenuo na što je Sudac njegovu izjavu onako prilagodio, ali se ne sjećam koji još bi to naslov mogao biti.

Inače, upravo "Hamlet u Mrduši Donjoj" je izostavljen i u vještačenju Zorana Tomaša, list 104-108, te naravno u Optužnom prijedlogu i Presudi, ali se nalazi u Stručnom pregledu N-049-08 DZAD, br. 618-620.

"Hamlet u Mrduši Donjoj", je film koji je mogao biti izrađen koju godinu prije Hrvatskog Proljeća (ili Maspoka, za lijeve), dakle u kasne 1960-te, snimljen na RTZ (današnja HTV), i prikazan širom Jugoslavije. Jedan član Udruge Croatia Fidelis glumio je kao statist u tom filmu, još kao mladić. Pojavljuje se čak u jednoj sceni minuticu dvije sa Šerbedžijom, onim Šerbedžijom koji je 1990. psovao mater Hrvatima, nakon što je ipak prije toga provjerio da mikrofon na koji se odlučio psovati nije uključen... a sad je dragi gost po Hrvatskoj...

Ali član moje Udruge, častan Dragovoljac, zamolio me da mu sa VHS-a prebacim u digitalni format to što je nakon svih tih preko trideset i pet godina ostalo od kazete, i to sam učinio. Jedva da je itko, ali jedva itko ili nitko kroz dvije i pot dotadašnje aktivne godine Udruge dao koju kunu za članarinu da bi taj disk dobio. Komercijalna vrijednost tog naslova, kao i tolikih drugih je: ništica (0), nula (0), ili je negativna vrijednost, t. j. gubitak, jer ne vrijedi (taj) i ne vrijede (ti) ni koliko mediji ili tinta stoji za njihovu izradu, u komercijalnom smislu. Pa koga sam to onda i kako oštetio?

Vratio bih se na navod Sudca Lokasa kako se:

"čita se dokumentacija koju je priložio okrivljenik (list 40 do 55 spisa)"

Preletila se kao Had, a ne čitala.

Kako navedoh, KO-2912/2008 i predhodni V- K-303/2007 sadrže potpuno istovjetne naslove videograma i audiograma s pravnog stanovišta (s tim da KO-2912 sadrži još puno drugih).

A Sudkinja Rizvić me uzprkos tvrdom protivnom stanovištu i žalbama ODO-a, oslobodila optužbe.

Evo kako je Sudac predsjednik vanrazpravnog vijeća Radenko Miličević iz Virovitice, potvrdio 18. rujna 2008. to Sudkinjino rješenje o odbacivanje optužnog prijedloga protiv mene, za djelo kao i u kaznenom postupku Sudca Lokasa, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika, koju je podržalo i Županijsko Državno odvjetništvo u Velikoj Gorici, na to njezino rješenje, laički razumljivim riječima (učeni neka molim razmotre samo rješenje, list 71 spisa, pa neka odluče zaključujem li krivo):

Sud II stupnja u Virovitici obrazlaže kako je Sud u Zaprešiću optužni prijedlog odbacio (temeljem čl. 71. st. 3. ZKP-a) kao nerazumljiv i nepotpun, budući je takav ostao i nakon naloga Suda u Zaprešiću Državnom Odvjetništvu u Zaprešiću za njegovim izpravljanjem.

Sudkinja je, prema Sudu u Virovitici pravilno utvrdila da se nedostatci u optužnom prijedlogu odnose na bitna obilježja kaznenog djela, t.j. mora postojati točna naznaka oštećenika i njegovog svojstva te propisa na kojem on temelji svoje pravo, a okrivljenik ga krši, te Sud u Virovitici potvrđuje da je bez navedenih podataka optužni prijedlog neodređen, u znatnoj mjeri proturječan te nepodoban za razpravljanje.

Nadalje, Sud u Virovitici potpuno daje za pravo Sudkinji u tome što u takvoj situaciji nije ni bilo moguće zakazati glavnu razpravu, te tijekom nje, eventualno, izvođenjem nekih novih dokaza potvrditi osnovanost sumnje.

Sud u Virovitici jednako kao i Sudkinja drži da je to trebalo učiniti prije podizanja optužnog akta.

Sud u Virovitici, dakle, utvrđuje, kao što proizlazi i iz Rješenja Sudkinje, da optužba protiv mene, u vezi s oduzetim diskovima koje sam gore jasno prikazao, uopće ne stoji i nije na zakonu utemeljena.

Vrijedna Sudkinja, koja ne daje nepravdi maha, podrobno je izpitala sudsku praksu, uloživši marljivosti i truda, i pokazavši izvrstnu i uzornu stručnost, a ne nemar za pravdu i istinu, i drzkost službe.

Sudska praksa koju je, relevalnu za moj predmet, Sudkinja Dijana Rizvić prikazala, čitka je i razgovijetna na listu 44 i 45.

Ne bude li se išto pistom: "više ne postoje dokazi, t. j., oduzeti vam diskovi uništeni su, pa se ne može dokazati", koju pistu je odabrala Sudkinja vanrazpravnog vijeća Ika Peranović, koja je naime rješila uništiti sve oduzete mi diskove, za koje mi se, radi potpuno manjkave optužbe nije ni sudilo, a kamo li me osudilo (i to se u Hrvatskoj može, zamislite, iz moralnih i sigurnostnih razloga, uništiti uduzete predmete za koje je okrivljenik ne samo neosuđen, nego, oslobođen optužbe), bit će nepobitno da sva sudska praksa vrijedi i za navodno kazneno djelo za koje sam osuđen u postupku KO-2912/2008..

Jer unište li se diskovi, ne će više biti moguće dokazati da su isti diskovi u postupku Sudkinje Rizvić, kao i u postupku Sudca Lokasa.

Koliko mi je poznato iz priprema za vještačenje kad smo stalni sudski Vještak, diplomirani kriminalist Zoran Tomaš i ja razpravljali o načinu koji da odaberemo za nepobitno identificiranje naslova videograma i audiograma koji su mi oduzeti u predmetu pstupka KO-2912/2008., do pred konac 2010. diskovi nisu bili uništeni (premda ih on ne može koristiti za vještačenje bez odluke Suda). Međutim, prije punomoćnosti Presude, ja sam Vještaku predao po jedan disk svakog naslova koje sam još posljednje pomno čuvao, upravo u svrhu vlastite Obrane).

Budući da sam uložio pravovremenu žalbu na rješenje Sudkinje Peranović, ne će biti niti da su diskovi iz postupka V-K-303/2007 još uništeni.

Pa neka se primi na znanje, da ne bi bilo dobro da se ti dokazi unište, dokle ja svoje zakonsko pravo ne izkoristim, da ovaj predmet postavim pred više sudske instance u Republici Hrvatskoj, pa i u Europskoj Uniji, bude li trebalo.

Molim da se to primi na znanje!

Neka se primi na znanje da mogu dokazati i da, premda se tada, u travnju 2006., kad su mi diskovi u Gospiću bili oduzeti, a koji su mi diskovi rješenjem vraćeni, radilo o još manjoj zbirci diskova, da mogu dokazati, da je taj najmanji broj naslova, kroz cijelo vrijeme, od tog vrjemena pa do najstrožeg obustavljanje ikakve i bilo kakve uporabe moje zbirke videograma (i ponešto audiograma), osim za potrebe moje Obrane, dakle do ovog vrjemena, istovjetan u mojoj zbirci u sva tri postupka, u postupku Suda u Gospiću, u postupku suda u Zaprešiću, i u postupku Suda u Zagrebu.

A što se informacije članstvu i javnosti tiče, o obustavi ikakve i bilo kakve uporabe moje zbirke videograma (i ponešto audiograma), osim za potrebe moje Obrane, nju ću objaviti na portalu Udruge Croatia Fidelis, na stranicama www.CroatiaFidelis.hr nakon što dovršim i razašaljem ovaj Prigovor na potrebne adrese, ali i nakon što se koji dan odmorim i potražim potrebne lijekove da se zaliječim i okrijepim, jer me pisanje ovog Prigovora izcrpilo do te mjere da pobolijevam (nadao bih se bar ovaj put da ne će biti nehumanog postupanja kao što je bilo produljenja roka kušnje s jedne na dvije godine, dok sam bolestan bio, od strane ODO-a, i za dlaku prisilnog redarstvenog dovođenja na moj trošak na posljednju razprave u postupku Sudca Lokasa, kad sam vrlo bolestan jednostavno morao doći na razpravu)...

Neka bar netko dobronamjeran prvo provjeri kako portal www.CroatiaFidelis.hr jedva da je u kojem dijelu uopće taknut poslije 2009-06-22 (22 lipnja 2009., dan kad Hrvatski Domoljubi izkazuju pijetet nad jamom Jazovkom), dakle oko godinu i pol, prije nego nekom nedobronamjernom sine ideja da iz "sigurnostnih" razloga treba što poduzimati.

Očito nezadovoljni stručnim nalazom N-049-08 DZAD-a (list 8-30 spisa), jer taj nalaz ne daje ama baš skoro nikakvog osnova ni povoda, ama ni primisli, ili jedva jedvice ("Epicentar s Mirjanom Hrgom", gost Svećenik Zlatko Sudac, 2005. četiri, 4, diska), za ikakvu optužbu, sudac Lokas i Općinski državni odvjetnik (tužitelj) Josip Petrović, potiču istog dana prve razprave, 7. srpnja 2009. (list 57 spisa, pri dnu lica lista):

"Zastupnik optužbe... predlaže da sud od vještaka Zorana Tomaša zatraži očitovanje o ovlaštenim distributerima svih oduzetih videograma..."

te na istom listu, na poleđini:

"Sud donosi

rješenje

...te će se od vještaka Zorana Tomaša zatražiti očitovanje o ovlaštenim distributerima svih oduzetih videograma."

Kako, međutim, u DZAD nikako da shvate da će se to ovako ili onako morati napraviti, proteklo je doista dugo vremena dok se to nije na koncu i ostvarilo.

List 80 spisa, sadrži dopis od 10. rujna 2009. sudca Darija Lokasa vještaku Zoranu Tomašu, i dalje sličnog sadržaja, no još preciznije izražen, u kojem od njega uljudno traži da stručni pregled "audiovizualnih djela broj N-049-08 od 09. kolovoza 2008. koji ste Vi načinili", "da isti dopunite na taj način da po mogućnosti za svaki pojedinačni naslov neoriginalnog videograma naznačite ovlaštenog distributera". I ovdje Sudac daje, uljudno i uz molbu, vještaku za skoro 700 diskova rok od jedva koji dan više od dva tjedna.

Ovdje smo još u okviru dopune stručnog pregleda, koji stručni pregled nije dostatan po sebi za utvrđivanje kaznenog djela iz 230. 1. i 2. i čl. 231 1. KZ,, budući da navodi samo distributere, te ne utvrđuje toliko drugih elemenata nužnih za pravnu karakterizaciju navodnog kaznenog djela.

Nužno je, kako Sudac Radenko Miličević suda II st. u Virovitici za V-K-303/2007 navodi, da se utvrde bitna obilježja kaznenog djela koje se okrivljeniku stavlja na teret (točna oznaka oštećenika i njegovog svojstva te propisa na kojem on temelji svoje pravo, a okrivljenik ga krši). Vidjeti list 71. spisa.

Navesti je ovdje potrebno da kao diplomirani kriminalist, a ne pravnik, vještak Zoran Tomaš zapravo nije ni kompetentan za utvrđivanje pravnih obilježja nekog kaznenog djela, pa se više od kriminalističkog stručnog pregleda, od vještaka kriminalista i ne može tražiti.

Očito prezaposlen, Vještak uzvraća Sudcu 24. rujna, nakon dva tjedna, dopis u kojem se izpričava što ne može u roku izvršiti vještačenje, radi složenosti (više emisija na istim pojedinim nosačima), te radi velikog obima posla za koji DZAD nije u mogućnosti platiti troškove, već je platilo onaj već izvršeni stručni pregled.

Ovdje, u ovom dopisu, je međutim bitno zamjetiti da je već govor o tome tko je nositelj autorskog prava.

Još jednom, kao diplomirani kriminalist, a ne pravnik, vještak Zoran Tomaš zapravo nije kompetentan za utvrđivanje pravnih obilježja nekog kaznenog djela, te je upravo radi toga kriminalistima za njihove stručne preglede određeno da utvrđuju distributere pojedinih videograma i audiograma (igrica i računalnih programa), a za pitanja zaštite autorskog prava, pozivaju se pravnici koji imaju punomoć zastupati te distributere, i koji budući su vrstni u poznavanju prava oštećenih tvrtki koje zastupaju, u stanju su pružiti sve potrebne pravne kvalifikacije i odštetne zahtjeve, te pružiti potpun uvid u to tko je autor, tko ovlaštenik autorskog prava, temeljem kojeg propisa temelji svoje pravo, a okrivljenik ga krši, i tako dalje.

Po svoj prilici je bilo još kontakata koji nisu ušli u spis, pa o njima ne možemo znati. Kako je Vještak Zoran Tomaš trebao vještačenje vršiti tako da utvrdi nositelje autorskog prava, ostat će nam vjerovatno tajnom.

Međutim, evo nas kako tjedan dana kasnije, 1. listopada 2009. sviće Nalog Općinskog kaznenog suda u Zagrebu (list 97 spisa KO-2912/2008.), u kojem se Vještaku Zoranu Tomašu nalaže da:

"I. provede audiovizualno vještačenje 694 videograma..." (i audiograma).

"II. ... utvrdi tko su nositelji autorskih prava navedenih..." (djela).

Ne traži se više "očitovanje o ovlaštenim distributerima", jer frontmeni (i možda pokoji zakulisni igrač) su očito dobro proučili V-K-303/2007 (list 43-46 i 71, one listove preko kojih je sudac Darijo Lokas prohujao na razpravi posljednjeg ročišta kao pored turskog groblja), Ne! Ne bi prošlo. Pa to bih ja i onako bolestan možda znao pobiti.

Kroz ta tri meseca čekanja da se DZAD nekim putem smiluje i, nakon svih pritisaka, kojih zaključujem temeljem sudskog spisa da ih je moralo biti, omogući, hmmm... kako da to nazovem, ostvarenje nakaradne neke "pravde", a zapravo gaženja zakona Republike Hrvatske, koje nije moglo ne biti namjerno i smišljeno, u smislu potpune i bezsmislene kaznene osude dopuštene i odobrene djelatnosti jedne udruge, uništavanja njene imovine i prijetnje vrlo stvarne da njezin predsjednik, ja koji sam u postupku okrivljen, odsjedim četiri (4) mjeseca u zatvoru, ako ne prođem i još gore, kao da sam pokrao najbolje Sonyjeve igrice i prodao ih gamerima čitavog Zagreba, ili izprodavao sve najnovije naslove Hollywooda koji su tek stigli u zagrebačke dućane, a ja ih snoćka presnimio i naslikao iste-pljunute, i ostvario dobit od više stotina tisuća eura koje sam položio na račun u Švicarskoj.

Na koncu, koliko god da se bojim, jer naravno da mi nije svejedno, u ovoj državi željezne kontrole medija, u kojoj se olako pritvara, a nitko pisnuti ne smije (radi "utjecaja" na presvete sudove, koji onda što im se prohtije rade, jer nitko ne će znati kad svi moraju šutjeti)...

Koliko god da se bojim, moram ovdje reći. Zakulisni igrači su pokrenuli ovaj treći postupak protiv mene, nakon što su dva posupka bila već pred dovršena u moju korist, onog dana kad je nas nekolicina aktivista raznih usmjerenja, ali svi odani Domovini, svi s ljubavlju prema svome Rodu i iskrenog štovanja Boga koji našem narodu daje živjeti, održali prosvjed, na dan kad se čudna jugoslavenska i protuhrvatska nakaradna slavlja zbivaju u Kumrovcu, pred kućom jednoga od krvnika nad vlastitim narodom, Hrvata koji je za potoke Hrvatske krvi odgovoran, a koji potoci su tekli mjesecima na Maclju 1945, pred kućom sljedbenika najvećeg krvnika vlastitog Hrvatskog naroda kojeg je Hrvatska zemlja ikad nezahvalnog i okrutnog držala, Josipa Broza, a to je kuća njegovog sljedbenika Stjepana Hršaka.

Ne ću o tom dugo, ali pripada u Prigovor. Ukratko ću. Taj zapovjednik OZN-e i gospodar područja oko Krapine u poratću 1945., okrutan i nesmiljen, odgovoran je za likvidaciju oko trinaest tisuća ponajviše zarobljenih Domobrana, ali i civila, uključujući i žene i djecu, i drugih.

Ne mogu dokazati, ali ne vjerujem, a kako reče Mesić: "Zaklela se Zemlja Raju, da se tajne sve saznaju", ali ne vjerujem da se slučajno zbilo da baš istog 25. svibnja, kad nas je HTV snimala, kao i razni tiskovni mediji, te sam ja, crno obučen, bez Ustaškog znakovlja, nego sa slikom generala Ante Gotovine na majici (majice su to kakve je moja Udruga prodavala do Presude u siječnju 2010. kad nužno prestaje skoro svaka djelatnost Udruge, između ostalog, i radi intelektualne zahtjevnosti Obrane: ovaj Prigovor plod je mog kontinuiranog proučavanja zakona veći dio vremena kroz sve ove mjesece)...

Ne vjerujem da se slučajno zbilo da sudac Darijo Lokas upravo 25. svibnja 2009. (list 37) odredi glavnu razpravu u mom predmetu za 7. srpnja 2009., premda je optužni prijedlog do tada u ladici čamio od 15. listopada 2008.

I jednostavno ne vjerujem da bi ovako nesmiljen bio sudski progon protiv mene, i ovoliko se kršio zakon da me se osudi, i ovoliko se stubokom mijenjala sudska praksa, ovako svijestno, da me glavešine koje su tada bile na Pantovčaku, a kojima se čitava snimka odnijela, dok je na HTV-u prikazana koja minutica, pa sam i ja bio prikazan... da me te glavešine nisu uzele na pik. (Uzgred, glavni organizator prosvjeda, dr. Tomislav Dragun, bio bi već u zatvoru po fabriciranom sudskom postupku, pa je tome već, izbjegao u Sloveniju, gdje traži azil.)

Drugim riječima, sudski progon protiv mene ima političku podlogu, i gornje što sam naveo i te kako podpada pod ovaj Prigovor.

I dolazimo do mađioničarskog trika koji upravo iznebuha ono što nije čini onim što jest, i rekao bih da je taj trik umijeće koje se kuhalo u posebnim kuhinjama.

Nije ga naime više jednome laiku kao što sam ja, tako lako i jednostavno pobiti, jer je pokrilo mnoge dosadašnje rupe tandem optužbe Sudac-Tužitelj (tandem jer su oba u službi optužbe), pa ne bih nikako rekao da je plod samo toga tandema.

Na kraju Sudac Darijo Lokas, sudac koji inače nema puno sudskog izkustva, toliko je veliku i bitnu povrijedu ZKP-a načinio nepozivanjem mojeg svjedoka Damira Pavličića, da je i samo ta povrjeda dostatna da se Presuda ukine (Prije ili kasnije! Do Ustavnog suda u Republici Hrvatskoj. Do Europskog suda za ljudska prava u Europskoj Uniji.). Nije bio dovoljno lukav pa je uvrstio da me ona dvojica svjedoka ne poznaju od ranije nego je i za jednog i za drugog izričito dao u zapisnik uvesti kako su me toga inkriminiratnoga dana prvi put sreli.

Pa ipak je taj trik samo privid zakonitosti, i ipak se dade dokazati da Presuda nije na zakonu osnovana, da je nerazumljiva, da nema razloga u zakonu, da je nejasna i proturječna u sebi, prema čl. 367. st. 11 ZKP-a.

Dade se dokazati da je, pored toga što je takva nerazumljiva i proturječna u drugim svojim aspektima kao što je utvrđivanje odlučne činjenice mog prodavanja inkriminiranih videograma i audiograma (kroz razdoblje postojanja Udruge Croatia Fidelis, a to je oko dvije i pol godine do tada) na temelju svjedočenja dvojice svjedoka čije svo poznanstvo mene stane u ne više od oko sat vremena jednog jedinog dana, a to je dana kad mi je od njihovih prijetnji bio život u opasnosti...

Dade se dokazati da je Presuda takva nerazumljiva i proturječna u utvrđivanja zakonskih obilježja mog navodnog počinjenja kaznenog djela prema čl. 230. st. 1. i st. 2. i čl. 231. st. 1. KZ-a., a protivno odredbi čl. 18., čl. 125. i čl. 139. Zakona o autorskom pravu.

Nerazumljivost Presude je višestruka i s mnogostrukih aspekata.

Čl. 18. samo "definira imovinska prava autora". Citiram Sudkinju Dijanu Rizvić iz priloženog lista 24 spisa V-K-303/2007. pod kojim je uveden Nalog Sudkinje Rizvić Općinskom državnom odvjetništvu.

Privitak osmi u popisu, pod redno 8) je list 24 spisa V-K-303/2007.

Nije moguće postupiti protivno odredbi čl. 18. jer on ne sastoji odredbu o dopuštenosti ili zabranjenosti nikakvog protivnog postupanja. Ako neka kuća posjeduje građevinsku dozvolu, ne postupa protiv činjenice da je ona pravno odobreni objekt onaj tko ju minira. Taj je možda učinio kazneno djelo protiv neke druge odredbe, ali ne protiv definicije kuće kao pravno odobrenog objekta.

U tom smislu je nerazumljiv, nejasan i proturječan izrijek Presude da sam postupao protivno odredbi čl. 18. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima.

Jednako tako, čl. 125. samo definira prava umjetnika izvođača, i nerazumljiv je, nejasan i proturječan izrijek Presude da sam postupao protivno odredbi čl. 125. istog Zakona.

Jednako tako, čl. 139. samo definira prava filmskog producenta, i nerazumljiv je, nejasan i proturječan izrijek Presude da sam postupao protivno odredbi čl. 139. istog Zakona.

Izrijek Presude da je okrivljeni Miroslav Rovis... kriv... što je... dana 27. travnja 2008. u 11,45 sati, u Zagrebu, na sajmištu Jakuševac... pritivno odredbi čl. 18., čl. 125. i čl. 139. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, bez odobrenja autora, umjetnika izvođača, ovlaštenog distributera i producenta, iako svijestan da autor, umjetnik izvođač, ovlašteni distributer i producent nisu dali suglasnost za njihovo iskorištavanje, nudio na prodaju videograme na DVD-Ru, fonograme i videograme na CD-Ru i to... (slijedi opširan popis u kojem su uvijek vrlo, vrlo neprecizno, a počesto potpuno netočno i krivo, navedeni jedino i samo navodni ovlašteni nositelji autorskih prava, a baš ni jedan jedini autor, a baš ni jedan jedini distributer, kao i baš ni jedan jedini umjetnik izvođač, te baš ni jedan jedini filmski producent.

Dragi Hrvatski Sudci. Ovu Presudu ostavit ćete ovako djelatnom, pravomoćnom kakva je sada, potvrdom suda II st.u Koprivnici, postala?

Molim da se ni najmanje ni krivi vrlo štovanog sudskog Vještaka Zorana Tomaša (inače vrlo zaslužnog Hrvatskog Branitelja, jednog od onih čija je žrtva ugrađena u temelje današnje Hrvatske države, bivšeg zarobljenika JNA i logoraša) čije je iznuđeno vještačenje bilo instrumentalno za donošenje ovakve Presude.

Baš kao što se trudim uvijek imati razumijevanja za Dragovoljce i Branitelje koji svoj redarstveni posao u Hrvatskoj policiji (u kojoj ih hvala dragom Bogu još puno ima, te nemamo više 60-70 posto velikosrba u organima reda u "SR" Hrvatskoj, kao u mrzkoj Jugoslaviji), moraju odrađivati po naređenju, pa čak i kad se moraju svrstati protiv prosvjednika koje bi inače podržali, tako potpuno odobravam poslušno provođenje vještačenja po Nalogu suda, od strane Vještaka, onako kako je Sud tražio. A što je trebao? Izgubiti posao?

Razumjet ću Vještaka, i ako se dogodi da uslied pritisaka ne bude mogao odraditi vještačenje koje smo ugovorili, i ne ću mu zamjeriti, ali molim nadležne da se klone pritisaka na njega, i da dopuste meni da s njime do kraja odradim vještačenje zadnjih primjeraka po jednog od svih naslova koji su mi oduzeti, i bez kojih ne mogu dokazati baš ništa pred višim Sudskim instancama, kamo ovaj postupak ovim Prigovorom mora silom zakona i pravde dospijeti. Ja na to imam zakonito pravo, a Vještak moralno pravo da to vještačenje učini.

Ali, kako sam već obrazložio, u vezi s vještačenjem po Nalogu Suda, kriminalist nije kompetentan za utvrđivanje nositelja autorskih prava... Za to je nužno bilo angažirati pravnika, poput Odvjetnika Zorana Vujasina ili Josipe Šimunak, ako se dobro sjećam. Naime moje vrijeme za podnošenje Prigovora ističe, i poneka pojedinost ostat će nažalost nedovršena ili nedorečena.

Kako sam već naveo, a osjećam da je potrebito ponoviti, jer posla čini mi se imam s dužnosnicima Hrvatskih sudišta koji ne žele razumjeti:

Za sva šira pravna pitanja zaštite autorskog prava i srodnih prava, nakon što kriminalist utvrdi distributere oduzetih "piratskih" djela, što jest konačni doseg stručnog pregleda kriminalista iza kojeg dosega prestaje njegova nadležnost, dakle za pitanja zaštite prava autora, ili ovlaštenika autorskih prava za neko djelo, te prava umjetnika izvođača, kao i prava proizvoditelja zvučnog ili zvučno-slikovnog djela, nadležni su pravnici koji imaju punomoć zastupati te distributere, i koji budući su vrstni u poznavanju prava oštećenih tvrtki koje zastupaju, u stanju su pružiti sve potrebne pravne kvalifikacije i kao i uputiti odštetne zahtjeve, te pružiti potpun uvid u to tko je autor, tko ovlaštenik autorskog prava, tko je umjetnik izvođač, proizvoditelj zvučnog ili zvučno-slikovnog djela, i onda temeljem kojeg propisa temelji svoje pravo, a okrivljenik ga krši, i sve daljnja pravna obilježja koja može nužno biti za svako pojedino oduzeti disk (nosač sa fiksiranim djelom), utvrditi.

Kako je razvidno iz same Presude, koja se temelji na navedenom vještačenju, ona je nerazumljiva, proturječna i vrlo nejasna, i njome je učinjena bitna povrjeda kaznenog postupka prema čl. 367 st. 1. tč. 11 ZKP-a.

To je razvidno i po tome što se Presuda u vrlo znatnoj mjeri protivi svoj sudskoj praksi, relevantnoj za moj predmet, koju je navela Sudkinja Dijana Rizvić, list 43-46 KO-2912/2008.

Prema mnogim rješenjima iz navedene relevantne sudske prakse za moj predmet, od kojih su većina dosuđena pri istom Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu pri kojem je i donešena pobijana Presuda u postupku KO-2912/2008. protiv mene, Miroslava Rovisa, kao okrivljenog, to je jasno i bjelodano.

Da ne prepisujem broj svakog pojedinog navedenog rješenja, molim provjeriti na listu 44 pri vrhu sitno tipkano, kako je nerazumljiva bio izrijek u presudi I stupnja u kojem je bila nejasna distinkcija između autora i ovlaštenika autorskog prava, te nije bilo navedeno o kome se zapravo radi. II st. sud je tu presudu pobio i iz razloga što se pored autora i ovlaštenika autorskog prava navodi i osoba koja je ovlaštena dati odobrenje, što je pak treći pojam, sasvim različit od predhodna dva navedena. II st. sud je tu presudu pobio još dodatno i iz razloga što nije bilo navedeno čije odobrenje i na temelju kojeg zakonskog propisa okrivljenik je trebao imati za stavljanje u promet autoskog djela.

U Presudi protiv mene koju pobijam ovim Prigovorom, koja se temelji na nekompetentnom utvrđivanju nositelja autorskog prava od stručnjaka koji ima druge kvalifikacije ali nije za utvrđivanje pravnih aspekata autorskog prava nadležan, nije uopće jasno tko je autor, tko nositelj autorskog prava, tko umjetnik izvođač, tko proizvoditelj zvučne ili zvučno-slikovne snimke.

U toj Presudi nije jasno na kojim propisima ili odredbama kojih zakona bi koji od navedenih za svaki pojedini naslov videograma ili audiograma temeljio svoja prava.

U toj Presudi nije jasno temelju kojih propisa ili odredbama kojih zakona sam ja kao okrivljenik trebao imati, i od koga od njih odobrenje za uporabu svakog pojedinog videograma ili audiograma.

Da li proizvoditelja zvučne ili zvučno-slikovne snimke, ili autora, ili nositelja autorskog prava, ili umjetnika izvođača, ili distributera?

Pri Općinskom sudu u Zagrebu KO-1886/94 i KŽ-1554/98 za 183 video kazete, "... sud nije u potpunosti utvrdio tko u ovom slučaju i na temelju kojih propisa ima autorsko pravo, a što je bitan element ovog kaznenog djela te je ostalo nerazjašnjeno u kojoj su mjeri u ovom slučaju distributeri ovlaštenici autorskog prava odnosno da li oni kao ovlašteni posrednici u prodaji preuzimaju svojstvo autora ili ovlaštenika autorskog prava."

HTV je za 300-tinjak oduzetih mi videograma naveden kao nositelj autorskog prava. Zar je HTV, koji je rekao bih svojevrstni distributer, jer distribuira putem svojih javnih TV programa, snimanjem kojih su preuzete razne emisije o kojima se uglavnom radi u tih 300-njak videograma (kako HTV naveo sam ranije uostalom i preporučuje svojim gledateljima činiti), zar je u Presudi doista jasno je li za svaki pojedini naslov HTV preuzeo svojstvo autora ili je preuzeo svojstvo ovlaštenika autorskog prava, kao ovlašteni posrednik?

I, vratimo se malo iznad na istom listu 45, gdje se zahtijeva jasno određivanje oštećenika.

Pa bih za kraj naveo kako se, jednako kao što su se u optužnom prijedlogu koji je odbačen u postupku V-K-303/2007. Sudkinje Rizvić, kako obrazlaže Sudac Miličević suda II. st. u Virovitici, nedostatci odnosili na bitna obilježja kaznenog djela koje mi se stavljalo na teret, a to su bili točna oznaka oštećenika i njegovog svojstva te propisa na kojem je on temeljio svoje pravo, a ja to pravo kršio, te je takav optužni prijedlog bio neodređen, u znatnoj mjeri proturječan te nepodoban za razpravljanje, tako se i Presuda Sudca Lokasa trpi od jednakih nedostataka, proturječnosti i nerazumljivosti.

Vjerujem da nije više potrebito dalje obrazlagati povrjede kaznenog zakona

Bitna povreda odredaba kaznenog postupka postoji, prema čl. 367. st. 1. tč. 5. ako je sud povrijedio propise kaznenog postupka o pitanju postoji li optužba ovlaštenog tužitelja ili prijedlog oštećenika, odnosno odobrenje nadležnog tijela.

Već san ranije skoro dostatno objasnio ovo potonje, a nemam nego oko sat vrjemena za upućivanje ovog Prigovora, pa završavam.

Shodno svemu gore navedenom predlažem da viši nadležni sud koji je u Republici Hrvatskoj nadležan u ovom predmetu, pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno da pobijanu presudu preinači na način da me osobodi kaznene odgovornosti.

Miroslav Rovis,
predsjednik Udruge Croatia Fidelis

U Zagrebu, 28. prosinca 2010.g.

Privitci:

ispis e-maila poslatog sa el adrese [email protected] na [email protected] naslova "podatci o djelima za vještačenje" od 27. prosinca 2010.
preslik paragon bloka s članarinom Petra Nemčeka, člana Udruge Croatia Fidelis nazočnom na razpravi 21. siječnja 2010.
zapisnik od 28. siječnja 2009. (krivo je zapisano 27. studenog 2009.) suda u Gospiću
Darovnica Pavla Vranjicana 2005.
Darovnica Pavla Vranjicana 2006.
Darovnica HVIDR-e Zagreb 2008.
rješenje Sudkinje Ike Peranović o uništenju skoro svihvideograma i audiograma uz postupak V-K-303/2007
List 24 spisa suda u Zaprešiću, potreban uz moje pobijanje Presude.

Privitci koje su Sudu naknadno dostavit, jer mi ističe vrijeme za upućivanje ovog Prigovora:

CD koji će sadržavati razne datoteke, među kojima: a) direktorij sa slikama svih oduzetih mi diskova, b) e-mail koji je kao tiskan naveden iznad pod privitak 1), c) zvučno-slikovna snimka HTV reklame u svrhu promocije Digitalne TV koja sadrži preporuku snimanja TV-programa putem DTV d) možda još ponešto

DNA:

Općinski kazneni sud u Zagrebu, Ilica 207, 10000 Zagreb (jednu kopiju šaljem za oko sat vremena, a to je oko 23:00 28. prosinca 2010)
Općinski kazneni sud u Zagrebu, Ilica 207, 10000 Zagreb (još pet kopija šaljem ako Bog da u neko doba sutra, 29. prosinca 2010)
Vještak Zoran Tomaš, DZAD, ili na kućnu adresu
Odvjetnik Zoran Vujasin, DZAD ili njegovo Odvjetničko Družtvo
Sudkinja Karmela Miškulin Banić, Sud u Gospiću
Sudkinja Dijana Rizvić, Sud u Zaprešiću
Sudac Radenko Miličević, Sud u Virovitici
Sudkinja Dubravka Čošić, Sud u Zagrebu
Hrvatski Helsinški Odbor, n. r. Ivi Bancu
Hrvatski Helsinški Odbor, n. r. Ivanu Zvonimiru Čičku
možda još ponekome
Arhiv Udruge Croatia Fidelis. tri kopije

Tags: kaznenom sudu, općinskom kaznenom, kaznenom, zagrebu, općinskom, spisa