OPROŠTAJNI GOVOR KOLEGE PERE JURIŠINA NA ISPRAĆAJU GORANA VEŽIĆA








PLEKOSIĆ

Oproštajni govor kolege Pere Jurišina na ispraćaju Gorana Vežića u Splitu 26.10.2010.


Kada slijedom neumitnog zakona prirode odlazi netko tko nam je ne samo drag i prijatelj, nego nam je tu na srcu i koga stoga smatramo dijelom sebe, onda je taj odlazak bolan, jer osjećamo da s njime odlazi i dio nas kao da nam ga se čupa iz dubine duše. Zato nas taj odlazak, čak i kada je iščekivan, uvijek dočeka nespremne.


Tako je i sa Goranovim odlaskom. Znamo pritom da će najviše nedostajati njegovoj Ljilji i njegovim dvjema princezama, kako se znao hvaliti pred prijateljima sa svojom Goranom i Tanjom, ali i mi, njegovi prijatelji i kolege osjećamo da smo ga još trebali, da smo ga još nešto htjeli upitati, zatražiti savjet o nečemu što nam se baš sada čini jako važnim, znajući da on onako širokogrudan to nikad ne bi uskratio.


Bio je novinar do posljednjeg nerva. Neki se ljudi rađaju za slikare, neki za nogometaše, neki za glumce, pjevače, a on je bio rođen za novinara. Takva predanost poslu rijetko se viđa. Bio je sposoban u svakom trenutku, na svakom mjestu pronaći i osmisliti priču i kasnije je raditi s tolikim oduševljenjem da se to činilo nestvarnim.

Njemu motiv ni satisfakciju nikada nije predstavljao novac, čak ni samo objavljivanje njegovih novinarskih uradaka. Njemu je vrhunsko zadovoljstvo bilo kada je znao da je konačno, ma koliko da je to trajalo, napravio dobar tekst ili radijski prilog. Radost po završetku rada znala je biti gotovo nalik onoj kada vam netko javi da ste postali tata.


Možda je samo život, ne življenje, nego baš život i čovjeka volio više, ali za njega je to u stvari bilo neraskidivo trojstvo.


Bio je među ponajboljim piscima reportaža na ovim prostorima posljednjih desetljeća, sa istančanim osjećajem za prepoznavanje velikih priča u malim mjestima, u razgovorima s malim ljudima. Njemu nije trebao boravak na CNN-u ili odlazak na zapad da bi se školovao o postulatima novinarstva.


I to ne samo stoga jer je bio školovani novinar. To je tek jedna pretpostavka da se bude dobar novinar. Druga je etičnost, koju imaš ili je nemaš. Jer samo takav si sposoban odgovoriti na pitanja: što znam, što trebam znati, koji je moj cilj, koje su moguće posljedice mojih postupaka. To je u stvari ispit poštenja i ljudskosti kojeg je položio s najvišim ocjenama 90-tih godina. Ispit kojeg mnogi nisu položili. Zadivljujuća je bila lakoća s kojom je rješavao etičke dvojbe.


Držao se činjenica kao pijan plota, lucidno ih prepoznavajući, bilo izvještavajući s ratišta, iz opsjednutog Dubrovnika, krvareće Bosne i Hercegovine, ili pak dočekujući i ispraćajući izbjeglice. Pritom je znao kada treba zatvoriti notes, ili ugasiti mikrofon, a da se ne preskoči istina. Znao je tako slikovito govoriti o onome što je vidio da je čitatelju ili slušatelju izgledalo kao da su i sami bili na mjestu s kojeg je izvještavao.


Pronalazeći prave riječi i znalački ih slažući u priče dočaravao je prostor, vrijeme i ljude te njihove sudbine. Tako je izvještavajući o učincima rata jednom napisao kako se nekada znalo u kojem si kraju Bosne i Hercegovine gledajući u nebo gdje su se vidjeli vrhovi minareta i zvonici crkava, a danas znaš gledajući u zemlju, gdje se mogu vidjeti nišani i križevi.

Poštenje u izvještavanju je smatrao ultimativnim zahtjevom uz stalno prisutnu svijest o ogromnoj odgovornosti koju ima radeći, ili točnije rečeno, živeći novinarstvo. Nikada nije bio spreman lagati ni za koga i ni za što, svjestan da je integritet jedino što novinar i da mu taj integritet osigurava vjerodostojnost te da novinar jedino tako može dugo trajati. To je koštalo njega i njegovu obitelj, ali nije posustajao i polazeći od istih tih postulata radio je skoro do zadnjeg dana života.


Trenutak je previše emotivan i čini mi se kao da je naših 25 godina druženja i prijateljevanja prošlo u hipu. Čini mi se kao da je jučer bilo kada mi je rekao: vijest se nikada ne počinje s riječju nakon. Bilo je dana kada smo više bili skupa nego sa svojim obiteljima. Dijelili smo ista ili slična iskustva od ratišta do Radio broda, od pisanja komentara do sudjelovanja na mirovnim konferencijama.


Tako smo postajali jedan dio drugoga. Tako je postajao dio drugih i tako će živjeti u meni i drugima dok god mi budemo živjeli. Stoga, ma koliko nam izgledalo da je lojanica, upaljena kada se rodio, prekratko gorjela, bit nije u tome, već, kako kaže pjesnik, je li se dah vatre u njemu primio, disao i tinjao u njemu i grijao svijet.


A grijao je posebnom toplinom, pogotovo u teška vremena iz kojih je izašao uzdignuta čela i onda u miru dotrajao i žižak se ugasio. Otišao je cijeli jedan život, od rođenja do smrti. Otišao je moj, naš Vežić da negdje sa Smojom, Memicom, Vladom, Makijem, Veljkom, Kulom i drugima koji su sačuvali obraz novinarske profesije priča o balunu, ženama, vinu i novinarstvu.


Nama pak ostaje ono što će biti, a vrijeme će prolaziti i pretakati život u slatko vino uspomena.







Tags: gorana vežića, kolege, govor, vežića, ispraćaju, jurišina, oproštajni, gorana