POSLOVNA I EKOLOŠKA ETIKA II KOLOKVIJUM 1 EKOLOŠKO URBANO

3 MEDNARODNA POSLOVNA KONFERENCA 15 MAJ 2014 CELJE SLOVENIJA
BPD 1 POSLOVNA IDEJA IME DATUM POSLOVNA IDEJA
BPD 1 POSLOVNA IDEJA IME LADIES“ DATUM 26102012

DAVEK NA DODANO VREDNOST STALNA POSLOVNA ENOTA ZA NAMENE
EKONOMSKI FAKULTET U OSIJEKU SMJER POSLOVNA INFORMATIKA PRIPREMA ZA
GLOBALNA EKONOMIJA I POSLOVNA DIPLOMATIJA TEMAMEDJUNARODNO POSLOVANJE HTTPWWWMATURSKIORG SADRZAJ

1) EKOLOŠKO URBANO RESTRUKTUISANJE














POSLOVNA I EKOLOŠKA ETIKA




II KOLOKVIJUM


1.

EKOLOŠKO URBANO RESTRUKTUISANJE

Uloga ekološkog urbanog restruktuisanja u ublažavanju ili rešavanju krize spoljašnje sredine zasniva se na činjenici da gradovi predstavljaju najmaterijalniju formu interakcije društva i prirodne sredine. Tako je grad centralna polazna tačka kao i centralno mesto daljeg razvoja društvene aproprijacije prirodnih izvora, transformacije tehnologije, društvenih inovacija i kulturne promene.

Novi postupci planiranja i nove tehnologije moraju biti razvijene i testirane u pravim urbanim situacijama i da se postepeno učine operativnim da bi se postigao novi kontekst, korak po korak.

Sa tranutno raspoloživim tehnologijom i organizacionim merama već je moguće drastično smanjiti štetna isparenja, sačuvati prirodne izvore i olakšati teret okoline. Što se tiče mera koje bi bile sprovedene date su sledeće sugestije: primena pasivne termičke zaštite u zgradama, povećano pretvaranje u gas, korišćenje grejanja na struju. Potrošnja energije i štetna isparenja dalje bi se mogla smanjiti i merama kao što su povraćaj toplote, privremena termička zaštita, uvodjenje tampon zona i aktivna upotreba solarne energije.

Što se tiče vode pokazalo se da se više od 20% vode za piće može uštedeti ulaganjem u odgovarajuću tehnologiju, sa periodom otplate od godinu dana. Uštede su moguće i uvođenjem tehnologije za ponovno korišćenje sive vode za ispiranje toaleta i decentralizovanim korišćenjem kišnice.

Dokazano je da se pokrivanjem nekorišćenih površina kao što su dvorišta, fasade sa vegetacijom, ekološki aktivne zelene površine u gradovima mogu uvećati i 10 puta. Znatnu količinu prašine i zagađivača tako bi apsorbovale biljke. Lokalna temperatura u izgrađenim oblastima bila bi znatno snižena, a količina kiseonika i vlažnost vazduha bi se povećale.

Što se tiče đubreta predložene su sledeće mere redukcije izbegavanja otpada, odvojeno prikupljanje materijala i otpada. Mesta za gomilanje organiskog otpada radi stvaranja đubriva, postavljanje stanica za preradu.


2.

OSAM TAČAKA ORIJANTACIJE

"Osam tačaka orijentacije" formulisano je iz potrebe za uvođenjem razumljivih linija vodilja u ekološki kompatibilno urbano planiranje.

  1. Ljudsko-etologijska orijentacija: Ako nemamo više razumevanja za "prirodu u sebi", ne mogu se naći rešenja za "prirodu oko nas". Kriterijumi ljudsko-etologijskog planiranja obuhvataju potrebu ljudskog bića za individualnim prostorom i grupnom teritorijom, njegovu potragu za identitetom i predstavljenjem sebe, njegovo traženje orijentacije i društvenih struktura.

  2. Participacija i demokratizacija: Participacija stanovnika je prvi ekološki zakon; Svoditi stanovnike grada samo na potrošače i smatrati ih samo nekompetentnim prijemnicima usluga bio je socijalni i ekološki ćorsokak. Lično učešće, iskustvo i odgovornost u interakciji sa okolinom daće podstrek pozitivnom procesu učenja. Decentralizacija planiranja u izgradnji lokalnog habitata vodi do prostora za individualnu i kolektivnu svest i samorealizaciju.

  3. Orijentacija ka ciklusima i mrežama: Priroda je najekonomičniji i ekološki arhitekta. Njeni proizvodi su skladno smešteni u energetske i prirodne cikluse, optimalno prilagođene lokalnim uslovima.

  4. Orijentacija ka prirodi i čulima: Nije dovoljno razumeti cikličnu orijentaciju i učešće u čisto organizacionom ili tehničkom smislu. Ljudima treba omogućiti da ih ponovo dožive lično. Pošto većina prirodnih i cikličnih odnosa arhitekture, urbanog planiranja i tehničkih sistema ne može više da se iskusi čulno, osetljivost i odgovornost blede i javlja se nezainteresovanost za to šta je dobro, a šta loše u životu.

  5. Orijentacija ka ograničenoj gustini: Ekološko urabno restruktuiranje u suštini znači integraciju urbanih funkcija, kreativnu mešavinu aktivnosti stanovanja, rada i slobodnog vremena u najmanjoj mogućoj meri. To označava realizaciju brojnih alternativa za saradnju i mogućnosti za uštedu vremena, odstojanja i sredstava.

  6. Orijentacija ka "genius loci": Danas ova orijentacija znači povezivanje arhitekture i urbanog planiranja za istoriju datog mesta. Stoga je veza "genius loci" vizualizovanje grada i urbanog susedstva kao osećanja koje je živo.

  7. Ekologija i ekonomija: Moraju se uvesti nova, inovativna sredstva, kao porezi, naplaćivanje prema potrošnji, odgovarajući standardi izgradnje, zakoni planiranja i strateška novčana pomoć. Potrebno je da se stvore pogodni uslovi za nove oblike kooperacije formalne i neformalne ekonomije, prema zajedničkom planiranju, zajedničkoj proizvodnji i odgovornosti u stvaranju lokalnih habitata.

  8. Međunarodna orijentacija: Lokalni i globalni problemi čovekove okoline, uništenje izvorne baze u zemljama u razvoju i rasipanje izvora u industrijskim zemljama, tesno su povezani. Ekološko urbano restruktuiranje stoga zahteva međunarodnu razmenu znanja i iskustava, kao i međusobnu podršku u sprovođenju novih urbanih ekoloških strategija.



3.

KONCEPT RAZVOJA EKOLOŠKOG SUSEDSTVA

Urbana susedstva, posebno oblasti za višestruku namenu posebno su pogodna za uspešno ekološko urbano restruktuiranje. S tim u vezi vežne su 4 karakteristike susedstva:

  1. Susedstvo, kao definisana oblast od nekoliko blokova kojoj pripadaju ulice i otvoren prostor je entitet ljudi i njihove zajedničke teritorije koju poznaju. Kao "ljudsko stanište" ono uobličava dnevna iskustva, stavove i akcije, i konsekventno znatno utiče na blagostanje pojedinca.

  2. Ozbiljnost problema čovekove sredine, ali takođe i potencijal za njihovo rešavanje najveći su usled bliskog poznavanja sopstvenog staništa. Na nivou susedstva, čovekova sredina i uslovi življenja su pod uticajem efekata biznisa, zračenja elektrana, ostataka koji zagađuju vodu, oblasti za zabavu, saobraćajne buke i generacija djubreta.

  3. Pošto država i druge centralne institucije nisu uspele da obezbede prihvatljive uslove za život u čovekovoj sredini, one su suočene sa lokalnim društvima koja ne žele da to prihvate i bore se za svoje pravo na zdravu životnu sredinu. Stanovništvo je sve više spremno da investira svoje ideje, vreme i novac za svoj lokalni habitat.

  4. Zahvaljujući sve većem broju informacija o čevekovoj sredini putem štampe, televizije, književnosti i eksperata koji žive u toj oblasti, građani u susedstvu saznaju za određene probleme i realna rešenja za njih.

Programi podrške usredsređeni su na sektoralne probleme istraživanja, na projekte u vezi energije, vode, saobraćaja, otpada, zaštite od buke itd.

Od početka 1989.god. OECD vodi program "Uloga gradova u održivom razvoju". Tri ključne tačke označene za period 1991-1994. godine su: "Gradovi i ekonomski razvoj", "Gradovi i društveni razvoj", "Gradovi i čovekova sredina".

Od 1998. godine, Svetska zdravstvena organizacija (WHO) vodi "Projekat zdrav grad". Cilj ovog projekta definisan je: Zdrav grad je onaj koji stalno stvara i unapređuje onu fizičku i društvenu životnu sredinu i proširuje one društvene resurse koji omogućavaju da se ljudi uzajamno podržavaju pri izvršavanju svih funkcija života i pri razvoju svog potencijala do maksimuma.

Može se smatrati da UNESCO pripada avangardi urbane ekologije. 1975. godine grupa eksperata je oformljena za rad na "Integrisanim ekološkim studijama o ljudskim naseljima" u okviru programa "Čovek i biosfera".


4.

EKOLOŠKI GRAD. URBANI IZAZOV

Dve osnovne pretpostavke na kojima smo stvorili naša društva:

Razvili smo sisteme koji su fragmentirani. Fragmentirali smo 3 fundamentalne funkcije svake ekonomije:

Gradovi su postali zavisni entiteti. Jedan grad od 100.000 ljudi dnevno uvozi 200t hrane, 1.000t goriva i 62.000l vode. On godišnje baca 100.000t djubreta i 40.000t ljudskog otpada.

Uvećana eksportna industrija uvećala je nedostatak hrane u zemljama u razvoju.

Idemo ka metrifikaciji zbog toga što pretpostavljamo da je u planetarnoj ekonomiji bolje imati sve delove iste veličine izmerene istom merom, tako da ih je lakše slati svuda.

Zanemarilli smo savet Bendžamina Frenklina: Čovek koji bi menjao nezavisnost za sigurnost obično zaslužuje da izgubi i jedno i drugo. Mi smo napravili tu razmenu i postali sve nesigurniji ljudi.

Kada posmatramo ekonomske znakove treba da mislimo holistički. Oslanjanje na sebe ekonomski je vrlo korisno. Greška sistema predstavlja umereni rizik, i jedna stvar koju saznajemo je, da kako naši sistemi postaju veći i rizici postaju veći.

Lokalno oslanjanje na sebe je takođe rizično, ali je rizik umeren. Lokalno oslanjanje na sebe, po pravilu smanjuje zagađenje jer poboljšava efikasnost. Ono je ekonomično jer interno, za produktivnije ciljeve, prerađuje novac koji bi inače morao biti potrošen za održavanje sistema.

Prva korist od lokalnog oslanjanja na sebe nije ekonomska, već psihološka i socijalna. Ono unapređuje donošenje odluka zato što troškovi odluke i koristi od nje počinju da padaju na teret istog društva.

Ekonomski razvoj mora se shvatiti kao sredstvo koje vodi do nekog cilja, a ne kao cilj za sebe. Progres je povezan sa vrednošću. Kako se menjamo treba da se zapitamo da li napredujemo.


Urbani izazov

Do kraja ovog veka skoro polovina sveta živeće u urbanim područjima – od malih gradova do ogromnih megalopolisa. Sistem svetske privrede se sve više urbanizuje sa komunikacionim, s proizvodnim i trgovinskim mrežama koje se preklapaju. Ovakav sistem koji obuhvata protok informacija, energije, kapitala, robe i ljudi, pretpostavlja kičmeni stub nacionalnog razvoja.

U mnogim zemljama određene grane industrije i uslužnih delatnosti se danas razvijaju u ruralnim područjima. Ali i ta područja imaju visokokvalitetnu infrastrukturu i usluge, uz savremene sisteme telekomunikacija koji im omogućuju da prate nacionalne i svetske tokove urbano-industrijskog sistema.

Dvadeseti vek je vek "urbane revolucije". U poslednjih 35 godina broj ljudi koji žive u gradovima se utrostručio – 1,25 milijardi.

Urbani izazov sasvim jasno stoji pred zemljama u razvoju. U rasponu od 15 godina zemlje u razvoju će morati da povećaju svoju urbanu infrastrukturu, uslužne delatnosti i stambene kapacitete za 65%, kako bi se postojeće stanje održalo. U mnogim zemljama to se mora postići u uslovima velikih ekonomskih poteškoća i nestabilnosti, u uslovima kada resursi ne zadovoljavaju potrebe, a očekivanja rastu.


5.

TREĆI SVET I PROBLEMI ŽIVOTNE SREDINE

Malo koja od gradskih vlada u zemljama Trećeg sveta ima snage, sredstava i obučenog osoblja da rastućem stanovništvu obezbedi zemljište, komunalne usluge i opremu potrebnu za dostojan život. Kao rezultat toga niču bespravno sagrađena naselja primitivnih uslova za život, prenaseljena, u kojima vladaju zarazne bolesti usled nezdrave sredine.

Stambene zgrade su često u nepopravljivom stanju i propadaju. Isto stanje je i sa osnovnom gradskom infrastrukturom. Vodovodna mreža propušta; veliki deo gradskog stanovništva često nema tekuće vode, kanalizaciju ili puteve.

Sve veći broj siromašnog gradskog stanovništva oboleva od zaraznih bolesti. Akutne bolesti respiratornih organa, tuberkuloza, crevni paraziti i bolesti izazvane lošim zdravstveno-sanitarnim uslovima, zaraženom vodom za piće su obično endemske; one predstavljaju jedan od većih uzroka bolesti i smrti, naročito među decom.


Problemi životne sredine

Od 3.119 većih i manjih gradova u Indiji samo 209 ima delimičnu, a samo 8 kompletnu kanalizaciju i uređaje za preradu otpada. Na reci Gang 114 gradova svakodnevno baca neprerađene otpatke u reku; takođe i fabrike – 60% stanovništva Kalkute pati od zapaljenja pluća, bronhitisa i drugih bolesti respiratornih organa uzrokovanim zagađenjem vazduha.

Kineske fabrike, od kojih većina koristi ugalj kao energetsko sredstvo, skoncentrisane su u 20 gradova i izazivaju visok stepen zagađenosti vazduha. Smrtnost od raka pluća u kineskim gradovima je 4-7 puta veća nego u ostalom delu stanovništva.

U Maleziji, visoko urbanizovana dolina Klang ima 2-3 puta veću zagađenost od velikih gradova SAD, a reka Klang zagađena je poljoprivrednim i industrijskim otpadnim vodama i čvrstim otpacima.

Zbog nižeg nivoa industrijske razvijenosti može se pretpostaviti da zagađenje vazduha i vode ne bi trebalo da stvaraju velike poteškoće gradovima Trećeg sveta; medjutim, stotine takvih gradova ima veliku koncentraciju industrije. Zagađivanje vazduha, vode, buka i čvrsti otpaci su veoma brzo narasli i mogu imati dramatične posledice po život i zdravlje gradskog stanovništva, njihovu privredu i poslovanje.

Mnoge straćare i siromašni kvartovi gomilaju se oko štetnih fabričkih postrojenja, jer niko drugi to zemljište ne želi. Ta blizina uvećava rizik za siromašno stanovništvo, što se ogleda u velikoj smrtnosti i stradanjima u raznim industrijskim akcidentima.

Nekontrolisani razvoj čini izgradnju stambenog prostora, puteva, vodovoda, kanalizacije i javnih službi izuzetno skupom. Gradovi su često podizani na vrlo plodnom zemljištu, tako da nepravilno širenje dovodi do nepotrebnog gubitka obradivog zemljišta.

U mnogim mestima problemi su povezani sa neprikladnim strukturama industrijskog razvoja i neusaglašenim strategijama poljoprivrednog i urbanog razvoja.

Svetska ekonomska kriza osamdesetih godina je pogoršala probleme urbanih naselja, još više umanjivši hronični nedostatak sredstava potrebnih za izgradnju, održavanje i upravljanje urbanim područjima.


6.

STANJE U GRADOVIMA INDUSTRIJSKIH ZEMALJA

Na ove gradove otpada veliki deo svetske potrošnje resursa, energije i zagađenja životne sredine. Mnogi od njih koriste resurse i energiju iz udaljenih zemalja, što ima ogroman uticaj na ukupne ekosisteme tih zemalja.

Gradske ili opštinske vlasti suočene su sa zaostavštinom loše projektovanih i održavanih javnih stambenih objekata, sa rastućim troškovima i opadajućom budžetskom osnovom. Većina industrijskih zemalja iznalazi načina i sredstava da se suprostavi propasti starih gradskih jezgara i padu u privredi tih područja.

U centralno-planskim privredama mogućnost za planiranje i sprovođenje planova razvoja gradova je značajna. Prioritet društvene svojine nad privatnom potrošnjom je takođe doprineo uvećavanju sredstava za urbani razvoj.

U mnogim urbanim područjima stanovnici danas koriste usluge uklanjanja otpada. Kvalitet vazduha se uglavnom poboljšao zahvaljujući smanjenoj koncentraciji čestica i sumpornih oksida. Napori koji se čine na poboljšanju kvaliteta vode nailaze na promenljive rezultate zbog zagađivanja izvan samih gradova, pre svega nitratima, veštačkim đubrivima i pesticidima. Raste zabrinutost zbog hemijskih zagađivača u vodi za piće i uticaja toksičnih otpadaka na kvalitet podzemnih voda. Tendenciju rasta pokazuje i buka.

Na uslove životne sredine u gradovima industrijskih zemalja značajno utiču i motorna vozila.

Kombinacija savremene tehnologije, snažnijih nacionalnih privreda i razvijene institucionalne infrastrukture daje otpornost i potencijal za trajni oporavak gradova u industrijskim zemljama.


7.

ZEMLJE U RAZVOJU I URBANE STRATEGIJE

Naseljena mesta koja čine mrežu gradova, varošica i sela obuhvataju sve aspekte sredine u kojoj se odvijaju ekonomske i društvene interakcije. U međunarodnom pogledu, veliki svetski gradovi čine sistem za podelu investicija, kao i za proizvodnju i prodaju većine roba i usluga.

Takvi centri prvi su uključeni u ovaj sistem, putem vazdušnih i morskih luka i telekomunikacija. Nove tehnologije obično pristižu i primenjuju se prvo u velikim, a zatim u malim gradovima. Samo oni centri koji su čvrsto povezani u ovaj sistem mogu se nadati da privuku ulaganja u tehnologije i proizvodnju robe za svetsko tržište. U nacionalnom pogledu gradovi predstavljaju prave inkubatore privrednih delatnosti.


Urbane strategije

Naročitu brigu predstavljao je ogroman rast često samo jednog ili dva velika grada. U nekim zemljama želja da se ovaj rast ograniči dovela je do prostorne politike usmerene ka ubrzavanju razvoja sekundarnih centara. U pozadini toga bila je i posebna zabrinutost da neravnomerni rast povećava međuregionalne razlike i stvara ekonomsku i društvenu neravnotežu koja može imati ozbiljne posledice po nacionalno jedinstvo i političku stabilnost.

Glavna makroekonomska, socijalna i politika sektora bila je često u direktnoj suprotnosti sa politikom decentralizacije. Vladine i investicije agencija za pomoć sledile su istu centralizovanu logiku, kao i privatna ulaganja te su gradile saobraćajne sisteme, obrazovne ustanove i zdravstvene institucije, gradske infrastrukture i uslužne delatnosti tamo gde postoji potreba za njima – u velikom gradu.

Agrarna politika i proizvodnja hrane su takođe doprinele rapidnom rastu velikih gradova. Niske ili čak negativne dotacije za poljoprivredne proizvode oterale su poljoprivrednike sa njihove zemlje i uvećale broj siromašnog seoskog stanovništva. Cena hrane u gradovima, održavana na niskom nivou subvencijama, privukla je mnoge od njih u gradove. Povećana proizvodnja, porast zapošljavanja u poljoprivredi i viši prosečni dohodci stimulisali su razvoj malih i srednjih centara u poljoprivrednim regionima.

Mogućnost zapošljavanja i stanovanja u gradu su od suštinskog značaja za apsorbovanje porasta stanovništva koje seoska sredina ne može da izdržava.

Svaka vlada ima ovakvu strategiju, sli se ta strategija ogleda najčešće u nizu mera makroekonomske, fiskalne, budžetske i poljoprivredne politike. Nacionalna strategija urbanizma mogla bi da jasno naznači čitav niz ciljeva i prioriteta za razvoj nacionalnog urbanog sistema i velikih, srednjih i malih centara u okviru njega. Takva strategija mora biti više od fizičkog i prostornog planiranja. Ona zahteva mnogo šire poglede vlada na politiku urbanizma od onih tradicionalnih.

Sa jasnom strategijom države bi mogle da započnu preorijentaciju svoje centralne ekonomske politike i politike sektora, koje sada potpomažu rast megalopolisa, degradaciju gradske sredine i siromaštva. Sa takvom strategijom tradicionalna sredstva politike urbanizma, uključujući planiranje i kontrolu korišćenja zemljišta, imala bi veće šanse da budu efikasna.

Formulisanje jedne takve strategije je sasvim jasno u nadležnosti centralne vlade. Uloga centralne vlade bi pre svega trebala da bude povećanje sposobnosti lokalnih organa uprave za iznalaženje i sprovođenje efikasnih rešenja lokalnih gradskih problema i stimulisanje lokalnog razvoja.



8.

KORPORATIVNA KULTURA I KORPORATIVNI IDENTITET

Opis korporativne kulture: Specifični sklop zajedničkih verovanja, stavova, pretpostavki i vrednosti u jednoj organizaciji, koji "boji" način na koji zaposleni u organizaciji deluju i međusobno reaguju, snažno utiče na način na koji se stvari u organizaciji obavljaju i kreira posebni identitet organizacije. Gledano uopšte, korporativna kultura je skup apstrakcija koje imaju sasvim jasno i jako realno dejstvo u organizaciji.

Stvaranje korporativne kulture – postoji više faktora koji ih oblikuju: spoljašnji i unutrašnji.

Spoljašnji uslovi koji oblikuju korporativnu kulturu su: ekonomski sistem, razvijenost tržišta, socijalni i konkurentski trendovi, tehnološke inovacije ili intervencije države.

Unutrašnji uslovi su: svrha, strategija i tehnologija organizacije, krize i oblast u kojoj kompanija deluje.

Najvažniji faktor je: lična filozofija i ponašanje glavnih ljudi kompanije: direktora ili vlasnika i menadžera, kao i profil zaposlenih. Korporativna kultura u organizaciji uvek ide odozdo na dole.

Korporativnom kulturom se mora planirano upravljati. To upravljanje se naziva menadžment korporativne kulture i predstavlja proces razvoja ili učvršćivanja odgovarajuće kulture one koja organizaciji omogućava da ispuni svrhu.

Menadžment korporativne kulture pre svega bavi se sledećim stvarima:

Misija kompanije predstavlja jasnu kratku izjavu o tome koji su ciljevi kompanije, koja je svrha njenog postojanja i „životna filozofija“, šta organizacija želi da postigne i na koji način to želi da ostvari.

Korporativni identitet

Svaka korporativna kultura dovodi do stvaranja identiteta organizacije – korporativnog identiteta. Korporativni identitet u sebi inkorporira i pojmove korporativni lik i imidž. Ispoljavanje korporativnog identiteta omogućava da neku firmu poslovno shvatimo ozbiljno, ma kakva bila njena stvarna veličina.

Korporativni identitet pre svega čine: ime, logotip, zaštitni znak, maskota, zastava, firma, poslovne prostorije, vizit-karta, izlog, memorandum i koverat, uniforme zaposlenog osoblja, pakovanje proizvoda (ambalaža), sekundarno pakovanje proizvoda (kese, torbe, fascikle), upotreba kompjutera, formalno i neformalno ponašanje zaposlenih, odnos prema javnosti, propaganda. Korporativni identitet je u neku ruku kao zaljubljivanje; obraćanje pažnje na korporativni identitet je pokušaj da se između nas i naših klijenata ostvari „ljubav“ na prvi pogled.


9.

KORPORATIVNA (ORGANIZACIONA) KLIMA

Organizaciona klima je pojam povezan sa korporativnom kulturom. Po jednom mišljenju pod klimom se podrazumeva "atmosfera odnosa koji u nekoj organizaciji vladaju među zaposlenima". Drugi smatraju da je klima "relativno stalan skup percepcija koje članovi organizacije imaju o karakteristikama i kvalitetu korporativne kulture". Kada sve to imamo u vidu možemo posmatrati organizacionu klimu kao posledicu i način ispoljavanja korporativne kulture. I organizaciona klima pre svega zavisi od načina rukovođenja i ponašanja glavnih menadžera.

Posledice nezdrave klime su najčešće neformalne organizacione strukture, apatija, konflikti i represija.

Autoritarna klima sa elementima represije. Ovaj tip klime odlikuje se time da u organizaciji odlučuje samo jedna osoba – vlasnik ili direktor kompanije. Organizaciona struktura je strogo hijerarhijska, a sve informacije poseduje samo jedan čovek. Sve vežne odluke donosi samo on. Takve organizacije odlikuju se veoma rigoroznim sistemom kontrole, praćenja, nadzora i provere. Autoritarno–represivni rukovodioci ne stvaraju uspešne timove, već se okružuju poslušnim ljudima; takve firme retko kad su uspešne.

Autoritarna klima. Ovu klimu odlikuje sve osim represije.

Kvazidemokratska klima. U ovoj vrsti klime skrivena je perfidna prevara: naizgled se sve odluke donose demokratskim procesima, dok su u stvarnosti one već unapred donete u jednom centru, a demokratsko procesiranje služi samo da bi se te odluke „overile“. Stvarni izvor odluka skida sa sebe odgovornost.

Klima dezintegrisanosti. Ovaj oblik se pojavljuje kada se na neki način izgubi autoritet koji je odlikovao prve tri klime. Način "gubljenja" je različit, on može da ode iz firme na neko drugo mesto ili da bude uklonjen nekom prisilom izvan organizacije.

Birokratska klima. Njena osnovna karakteristika je nedostatak personalnosti i lične topline među zaposlenima. Najvažnije je da se nametnuti zadaci izvrše po svaku cenu. Često se u ovakvim organizacijama poštuje samo forma, ne i njihov kvalitet. Organizacija je bezlična. Organizacije sa takvom klimom su vrlo često trome i nefleksibilne i nesposobne su za brza prilagodjavanja.

Kooperativna klima. Ova klima postoji kada radnici ne identifikuju sebe u potpunosti sa kompanijom, ali ne trpe autoritarni pritisak već imaju i neke stvarne manifestacije učestvovanja u odlučivanju ili poštovanju njihovih prava. Ona održava stav da treba pomoći kompaniji da bi bila u stanju da ispuni obaveze i prema nama.

Demokratska klima. Ovo je najpovoljniji oblik klime u kome je odlučivanje timsko ili grupno, i postoji participacija zaposlenih u društvenom životu firme. Postoji atmosfera otvorene rasprave o svim aspektima poslovanja, stimulišu se mišljenja zaposlenih i daje im se pravo da otvoreno predlažu ili kritikuju. Podržava se kreativnost i nova rešenja, umesto nametanja gotovih. Ova klima je podsticajna i motivirajuća i nagrađuje svaki doprinos uspehu.


10.

(NE) ODRŽIVI RAZVOJ

Ideji o održivom razvoju prethodila je duga praksa neodrživog razvoja u zanku industrijske paradigme. Iako je takav tip razvoja doživeo kulminaciju u drugoj polovini dvadesetog veka, on je trajao veoma dugo – skoro dva poslednja veka.

Eksponencijalni rast, tj. "rast bez granica", nasuprot održivom razvoju, preferirao je isključivo tehnoekonomsku dimenziju racionalnosti, profitnu orijentaciju, kult rasta i potrošnje. Industrijska neodrživa strategija razvoja podrazumeva strahovito visoku socijalnu cenu razvoja, uz izražene procese entropije, koji se vraćaju celini planete kao bumerang.

Kako su narastale sve pogubnije posledice industrijskog modela razvoja, bilo je neminovno da se postavi pitanje "granica rasta", prvenstveno iz perspektive ekološke krize. Rimski klub je upozorio da se budućnost razvoja sudbinski vezuje za demografski, energetski i ekološki faktor.

Kasnije će se u okviru strategije održivog razvoja napraviti korak dalje u poimanju načina (re)produkcije savremenih društava, kao i u iniciranju promena u vladajućem vrednosnom sistemu. Njen osnovni cilj je otvaranje i ubrzanje procesa usklađivanja društvenog razvoja sa prirodnim adaptivnim kapacitetima.

Različiti autori govore o više vrsta oblika, modela i varijanti održivog razvoja. I odnos različitih država i regiona je takođe različit, nekada i oprečan, u odnosu na strategiju održivog razvoja. I ovde se snažno ispoljavaju uži interesi, uglavnom uslovljeni stepenom razvijenosti. To je dodatna otežavajuća okolnost za izgradnju ove strategije i još više za njenu doslednu primenu u društvenoj praksi.



POSLOVNA I EKOLOŠKA ETIKA II KOLOKVIJUM 1 EKOLOŠKO URBANO

POSLOVNA I EKOLOŠKA ETIKA II KOLOKVIJUM

0


IV VJEZBE IZ PREDMETA POSLOVNA PSIHOLOGIJA VJESTINA POSLOVNOG PREGOVARANJA
OPĆINA LOPAR UPU 44 POSLOVNA ZONA SORINJ KONAČNI PRIJEDLOG
PODJETJE ZA GOSPODARJENJE VZDRŽEVANJE SVETOVANJE IN FINANCE DOO POSLOVNA


Tags: ekološka etika, i ekološka, ekološko, poslovna, urbano, etika, ekološka, kolokvijum